Pronevjeritelji

Jedno me pitanje više puta muči: koliko je ko komu dužan, kako mu je zahvalan i kako osjeća obavezu. Jedna sitna pasmi­na bića u borbi za gladnu egzistenciju sanja o sreći žira, a netko pruža ruku u vreću. Ruka sama ide u vreću. Propast će i to ma­lo hrane ili krme ...

Ima moralnih pronevjeritelja koji su načinili golema pro­nevjerenja. Idealne svote oni su pronevjerili. Zato im je otkaza­na ljubav i povjerenje. Ne ćemo ih više voljeti. Kao jedan udes napali su blagost našu. Naše su najbolje stvari bile predviđene za ništavilo: oni su ih prisvojili i u bescjenje prodali. Te sada, imaj bljutavosti ukusa da promrmljaš: Sic vos ...

Eto, tako smo pepeljuga, tako smo gubavci. Tako se nagra­đuju nastojanja i požrtvovnost. Putem tuđih, idealnih dobara oni su se materijalno koristili, a nama nisu ostavili ni kore me­koga hljeba. Što bi rekli pronevjeritelji da ih dočekam s malo gorke retorike? Oni su uvijek bili "naši dobri prijatelji" i "zago­vornici". Odvjetnici koji, uslijed nehotične nevještine, rade pro­tiv svojega klijenta.

Eto, tako stojim prema našim saveznicima i pobornicima.

Znali su se koristiti tuđim dobrima. Na poziv oko obaveza i vra­ćanja štete oni se nisu odazvali. Oglušili su se na svaki poziv za podmirenje maloga dijela duga, za sitne kamate, jer je trebalo vraćati pronevjerene moralne kapitale, kao trud, ljubav i nasto­janje. Borbe su zato da se jedni budalasto i nesebično žrtvuju, a da se drugi pametno koriste. Ne pitajte me, u koliko smjerova svijeta ide ova prastara rečenica.

Tin Ujević "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 621. - 622.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.