Deklinacija
Miljenko JERGOVIĆ
Zanesen ritmom, dječak je već petnaestak minuta deklinirao riječ terra. Blago se ljuljuškao na sredini sobe, zadovoljan, ispražnjen i lijep kao kakav budistički svećenik.
Očuh je pušio cigaretu za cigaretom i premotavao videovrpcu s nekakvim pokoljem, koji je snimio u srednjoj Bosni. Ubrzana slika plača i patnje ludo je plesala po živcima, brišući sjećanje na emocije. Do sutra je morao smisliti tekst i poslati reportažu u Ameriku. U trenutku mu se učinilo kako bi najbolje bilo da snimi dječakovo dekliniranje. Terra, Terrae... i krv.
—A da ti, Dino, odeš u sobu učit'?
—Vidiš, Zoka, da učim latinski.
—A da odeš u sobu učit' nešto drugo?
— Sve drugo sam naučio.
— Znaš šta, mali, marš u sobu i uči ili ću ti na videu pustit' Tuđmanov govor iz Siska.
Dječak zbunjeno pogleda očuha, umukne u pola deklinacije i ode u svoju sobu. Očuh isključi video, zapali novu cigaretu i zadovoljno otpuhne dim. Uživao je u tišini bijeloga stropa, pokušavajući tu, u Zagrebu, barem na tren biti ono što je bio u Zenici. Uspješan čovjek, pun sebe.
Nakon desetak minuta dječak ulazi u sobu. Za sobom zatvaravrata, ne čini ni koraka, kao netko tko je ušao u posebno opasnu kancelariju. I šuti.
Očuh, najprije mirno, a potom s nervozom u pogledu, gleda ga ravno u oči.
—A ima li, Zoka, u tom govoru strašnih slika?
Očuh se počeša po glavi, nasmija se i ustade. Dugo je pred ogledalom namještao kravatu.
— Zoka, treba li šta kupit' u samoposluzi?
— Ne znam... Ne treba... Pitaj staru.
— Treba li tebi piva?
Opet dug pogled, kao iz kaubojca, ravno u oči.
— A šta bi ti, Dino, ustvari htio?
— Znaš, Zoka, ja sam vama jako zahvalan. Kupili ste mi cipele, i to. Mislim, znam kakva je vaša situacija, i to. Ja sam još mali, ne razumijem baš sve, i to...
— Dobro, Dino, i?
— Ti, Zoka, sad ideš van, jel'da?
— I?
— Ja bi' gled'o crtane na satelitskoj.
Očuh oblači sako, namješta nauljenu kosu pred ogledalom i u kućnim papučama izlazi van. Oslanja se o dovratak i navlači cipele. Ljulja se kao stari pijanac i palčevima se opire o fasadu. Dječak se smije. Ovaj znalački namiguje i silazi niz stepenice.
Sutradan. Dječak sa svojim najboljim prijateljima odlazi u crkvu. Misa je, dvorana prepuna crnine i pobožnosti. Dječaci sjedaju u slobodnu klupu i u ritmu molitve otvaraju usta. Plavback je, naravno, amaterski i neizvježban. Riječi bivaju sve teže i mutnije, te se dječaci gube u otvaranju usta. Pri kraju mise prilazi im svećenik i odvodi ih u svoju sobu. Tamo ih pita kako se zovu. Oni skrušeno izgovaraju svoja imena i znojave ruke uvlače u rukave. Kao da su nešto krivi. Svećenik se osmjehuje i pita ih odakle su. Iz Zenice i iz Prijedora.
Svećenik zavlači ruku u ladicu i vadi olovke, notese i bombone. Tapše ih po ramenima, osjećajući u isto vrijeme i blagost i nelagodu.
— Znate šta, vas dvojica stvarno ne morate ići u crkvu, na misu i te stvari. Kada vam je loše, kada ste tužni i kada se uplašite vi samo u sebi izgovorite — Bože moj, pomozi mi, i sve će biti kako treba.
Dječaci šuteći izlaze iz crkve, ne progovaraju do kuće, razilaze se uz nekoliko riječi, koje pokazuju kako je sve, kao, normalno.
Doma očuh dječaku pokušava objasniti kako svi ne moraju ići na vjeronauk jer svi baš nisu isti. Očuh je, kao i svećenik, naravno, katolik. Dječak, naravno, nije. On govori kako ga djevojčica s kojom ide u razred i u koju je zaljubljen ispravlja u govoru. Očuh širi ruke, smije se i kaže kako je tako sa ženama. Dječak odlazi u svoju sobu uz tvrdnju da mora učiti latinski.
Dječak se zaključava u sobu, očuh i majka kucaju po vratima, on im odgovara da ima važnog posla. U sobi ostaje duga dva sata. Izlazi odjeven za izlazak, s hokejaškom kacigom na glavi. Ide praviti snjegovića. Očuh i majka ulaze u njegovu sobu, pokušavaju omirisati tajnu, zaviruju pod krevet, listaju dječakove bilježnice. Ne nalaze ništa, razočarano se pogledavaju, majka slaže razbacane stvari, očuh trabunja nešto o pedagogiji.
Puno kasnije majka je našla iskinute listove iz teke. Dječak je pisao djedu u Zenicu. Da je u pitanju bio tuđi dječak ili bilo tko drugi, rečenice bi djelovale glupo i banalno. Ovako, bile su idealne za plač. Majka je očuhu prepričala dječakova pisma, ovaj je klimao glavom i kasnije ih prepričavao svojim prijateljima. Američkim je urednicima prevodio dječakove riječi, a ovi su mu odgovarali kako je sve to krasno i jako dirljivo. Majka je dječakova pisma vratila na mjesto gdje ih je i našla. Nije ništa govorila, samo se prema njemu ponašala malo nježnije.
U dvorištu, od ono malo neotopljena snijega dječak je načinio snjegovića. Prstima mu je fino izvajao predsjednikovo lice. Nos nije načinio od mrkve jer mu je to bilo glupo. Nitko na licu nema mrkvu. Pogotovo ne predsjednik.