Mak

Razdoblje procvata Dizdarove poezije, kako je u nas već i red, nastupilo je poslije njegove smrti. Nastala na temelju bosanskih medievalnih teksto­va, ova će poezija nadmašiti sve što je pisano u formi stiha nakon Drugog svjetskog rata na Balkanu.

"Od Gorčina je", pisao je Meša Selimović, "nastalo čudo: rodio se pravi pjesnik izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjeloono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima". Dizdar je, dakle, poruke srednjovjekovnih nekropola iz svog rodnog Stoca transformirao u tokove modernog pjesničkog jezika, dokazujući kako se u umjetničkom dje­lu, kao u kakvu atomskom reaktoru, tale i pretapaju ona eliotovska različna značenja i vremena, stvarajući nove i neuništive legure umjetnosti i duha. Slijedeći trag i duh vlastitog pjesnika, grad Stolac, u kome je Mak Dizdar rođen, u prvoj polovini sedamdesetih utemeljio je u spomen na pjesnika, književnu manifestaciju "Slovo Gorčina" ("ase ležit vojnik Gorčin"), koja je ispočetka okupljala mlade pjesnike i kulturne radnike. Sredinom sedamde­setih uprava grada Stoca podigla je Dizdarovu bistu u centru grada, na obali rijeke Bregave, rad akademskog kipata Ibrahima Bilajca. Nedugo potom i grad Sarajevo podigao je pjesnikovu bistu, u parku ispred "Svjetlosti".