Homo homini lupus (čovjek je čovjeku vuk)

Piše: Josip SENIĆ

Nekoliko dana nakon posjete Jasenovcu, Josipović je najavio da će otići u Bleiburg i tamo se pokloniti svim nevinim žrtvama koje su stradale na križnome putu. Za razliku kad je posjetio Ahmiće tu nije nailazio na neke neugodnosti, osim od bivšeg predsjednika Mesića koji mu je sugerirao da je na Bleiburgu odao počast pripadnicima kvislinških snaga. Umjesto da i sam iskoristi poziciju predsjednika republike i još za prve dane svog mandata ode se pokloniti svim ovim žrtvama pa i Bleiburškim, na dan obilježavanja antifašističke borbe, on iznosi nekoliko insinuacija.

''Antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika, kod nas i u drugim do tada okupiranim zemljama, ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom. Nitko ne poriče da je zločina bilo, no ti zločini iz osvete nisu komunistički zločini'' .

Znači kad je potrebno Mesić će antifašistički pokret bivše Jugoslavije okarektizirati kao i u drugim zemljama koje nisu bile opterećene i kominističkim predznakom, ali koje su se također nemilosrdno obračunavale s poraženim nacistima i njihovim saveznicima, iako je velika većina već bila položila oružje, pogotovo u Francuskoj i Njemačkoj. Ali zato će gospodin Mesić kad god je to potrebno, pitijskim rečenicama kazati i to- ''da bez komunizma, na našim prostorima ne bi bilo ni antifašizma. Ne trebam se puno truditi da bi objasnio kako su na našim prostorima antifašizam i komunizam bili jedno te isto .Zavisi samo gdje i kako se treba prodati. Tito je bio najveći majstor u tome. Bilo je tu puno i deklarativnih komunista, samo na papiru, ali ne i iz uvjerenja, znači najviše radi ugleda ili uhljebljenja.

Mesić je apsolutno i za osudu na strani antifašista, no dodao je i to da je '' kategorično protiv službenog odavanja počasti pripadnicima kvislinških snaga''.

Josipovićev ured stoji iza toga da tamo nije odavana počast nikakvim kvislinzima. Kako objasniti i to da je na našim je prostorima skoro svak svakome bio kvisling. Po toj je teoriji trebalo zatrti svakoga onoga tko se zatekao na nekoj od suprotnih strana, često puta bez ikakvog suđenja i dokazivanja krivnje. Ako kojim slučajem nije naš ili ne misli onako kako ''svi mislimo'' treba ga odmah zatući i negdje zakopati tako da ga više nitko nikada ne pronađe. Nitko ne odobrava ustaške zločine i naravno da svaki zločin treba sankcionirati, ali ne na ovakav okrutan način na koji Mesić misli da je bio jedini ''pravedan''. Ovakav način razmišljanja gdje se masovne likvidacije odobravaju bez ikakavog suđenja, dokaza ili krivice, ne mogu okarekterizirati drukčije nego da se kose sa zdravim razumom.

U svom govoru dalje navodi da-'' među poginulima na Bleiburgu nisu bile samo žrtve osvete već i oni koji nisu bili položili oružje nakon službenog završetka rata nego su se nastavili ratovati protiv svoje zemlje i njene budućnosti''.

Koliko je meni poznato ustaški su zapovjednici sa Englezima razgovarali o predaji saveznicima, jer su se bojali velike partizanske osvete. Na kraju pregovora partizani su urgirali da se bezuvjetno predaju ali njima. Tako je i bilo Englezi su znajući šta će se dogoditi, te ljude razoružali i predali pomahnitalim partizanima koji su zatim počeli orgijati nad nenaoružanim ljudima. Da je tim Englezima i njihovim uštogljenim autoritetima koji su odlučivali o desecima tisuća nevinih ljudi, bilo bar nešto kozmopolitizma i humanizma, najvjerojatnije da te ljude ne bi pustili na milost i nemilost pomahnitaloj četničkoj zvjeradi, prerušenim u partizanske odore. Ako su samo osjetili da bi ti ljudi mogli biti okrutno poubijani (a znali su, jer sve im je tijekom pregovora rečeno) ako ne po nekim konvencijama, onda bar zbog same ljudskosti trebali su te ljude zaštiti.

Početkom maja ove godine Mesić je rekao još i to:''ustaše su postale žrtve osvete, no osveta je bila neminovna jer su zločini koje su počinili bili toliko strašni da ju je bilo nemoguće izbjeći.''

Da li to znači da je baš svaka osveta neminovna. Da se ta teorija ''oko za oko zub za zub'' stvarno sprovodila u praksi, na ovoj homo sapiensovoj planeti, ne bi više ni bilo ljudi, jer bi se moralo samo o osveti razmišljati. Kad smo već kod osvete, da li to znači da se orgijanje ljudske gluposti još uvijek nije završilo. Da li to po mesićevoj teoriji Srebreničani i drugi kojima su Srbi pobili njihove najbliže i još nenaoružane, trebaju jedino o osveti razmišljati? Da li bi to vratilo njihove najbliže i na taj način konačno zadovoljili pravdu, ili bi još dodatno zakomplicirali stvari gdje bi ovi drugi razmišljali o novoj osveti? Teško pitanje. Stvorio bi se začaran krug iz kojeg se više nitko ne bi mogao izvući. Znači teorija o osveti kao neminovnosti pada u vodu, pogotovo ako se netko osvećuje nad ratnim zarobljenicima i nenaoružanim ljudima, bez obzira kojoj strani pripadali.

U tekstu sam namjerno pomenuo deseci tisuća ''nevinih'' ljudi. Zašto? Po svim ratnim konvencijama svi ti ljudi koji su poubijani i pokopani po raznim jamama, imali su statut ratnih zarobljenika, a znamo da je dužnost pobjednika po tim istim konvencijama trebalo organizirati suđanje, tj. Osigurati im da izađu pred sud i tužitelja kao i pravo na odvjetnika. Pošto svega toga nije bilo, znači da su ti ljudi koji su poubijani nevini. Ako je među njima i bilo onih koji su ubijali, mučili i proganjali u ime fašističke ideologije i ustaštva, da li je zbog njih nekoliko vrijedilo pobiti tolike ljude, samo da bi se njih kaznilo? Naravno da nije. Ako bi ove Mesićeve zablude uzeli kao maksimu ili obrazac po kojem bi se u određenim okolnostima trebala krojiti pravda, onda zaista ne bi bili daleko od one povjesne latinske izreke koja glasi- homo homini lupus (čovjek je čovjeku vuk). Zbog takvih apologeta, kojima je najvažnija strana kojoj pripadaju i koji su istinu prikrili gdje god je to bilo moguće, oduvijek sam smatrao da je bolje držati se samog izvora odakle voda izvire, nego piti zagađenu koju su raznorazni, Mesići, Tite, Tuđmani, razni politički analitičari, režimski komesari i povjesničari, te svakojaki demagozi, toliko zagadili slineći se po njoj kao divlji veprovi.

Za gospodina Mesića bolje bilo da ostatak svog života pokuša promatrati iz nešto drukčije pozicije i da se konačno oslobodi racionaliziranja i pravdanja zločina kao i zadrtog dogmatizma, makar oni dolazili i od antifašista reinkarnirani u komuniste. Mesić vjerojatno i ne zna da spada u onu kategoriju ljudi sa zatvorenim sustavom misli, koji na samu pomen da su i antifašisti mogli počiniti zločine, ima potrebu dokazati da to nije točno i kako je njegovo opredjeljenje jedino ispravno i u skladu sa razumom. Bez obzira na njegovu inteligenciju on ipak spada u onu vrstu ljudi koji će poreći neke već dokazane činjenice ili ih iskrivljavati ili će bez obzira što se ranije već složio s tim istim činjenicama, na kraju ipak poturiti svoje mišljenje kao jedino logično i ispravno.

Sličnu tezu postavlja i Shakespeare, kad tvrdi ''da bi i vrag mogao cirtirati bibliju u svoju korist''. Ako može vrag, zašto ne bi mogao i Mesić. Samo prije toga bi morao konačno naučiti i to da se zločin zove zločin i da nije bitno u ime koga ili u ime koje ideologije ga čini.