Bela, dijete drago

Tito je u svibnju 1945. u Zagrebu imao pre­čih briga od Krleže: u Lovačkome domu na Tuškancu, nasuprot Nazorove privatne vile, on za vlastitu viziju neuspješno nastoji prido­biti - Alojzija Stepinca. Ondje ga, u Rankovićevu društvu, zatiče Josip Hrnčević, šef voj­noga sudišta pri Titovu glavnom stožeru, koji priprema procese ustaškim vojnim i civilnim dužnosnicima. Prisutnost vrha represivnog aparata u Zagrebu povezana s Titovom osob­nom distancom vjerojatno je potaknula spe­kulacije da je Krležin položaj bio nesiguran, što se ponekad izražava potenciranjem Ran-kovićeve netrpeljivosti. Ako se Titov i Krle­žin zajednički prijatelj Srećko Šilović založio da takvu napetost ublaži, kako o tome svje­doči njegova unuka Latica Ivanišević, koja je obiteljsko prijateljstvo s Krležinima i sama održala, to se nije moglo dogoditi za dočeka Nove godine 1946. u Zagrebu, jer ju je Krleža upravo s Titom dočekao u Beogradu. Ar­hivski izvori upućuju, osim toga, kako se na Krležinoj dvojbenosti inzistiralo iz zagreba­čkoga partijskoga okruženja, a ne policijskog jezgra u vrhovima nove vlasti. To dakako ne znači kako se iz različitih struktura boljševičke uprave zasnovane na strategiji sumnjičenja nije očekivalo, ponekad i priželjkivalo, da bio Krležinima prigodom obrade dokumenata i osumnjičenih na procesima mogli izaći na vidjelo kompromitirajući detalji.

Ustaški je doglavnik, književnik Mile Budak također bio Vranešićev prijatelj, štoviše on se i sam u vri­jeme uspostave Pavelićeva režima nalazio u Zelengajskom sanatoriju. Na prvom velikom procesu ustaškim dužnosnicima, među dese­toricom okrivljenih, uz Budaka je bio i Juco Rukavina, ustaški obavještajac koji je također o Krleži znao mnogo, a osobno ga je priveo i na razgovor s Pavelićem. Rukavina je u jugo­slavenskom kraljevskom režimu robijao za­ jedno s komunistima, kada se posebno sprija­teljio s Krležinim svatom Mošom Pijadom.
Suđenje Budaku i drugima događaj je prožet simboličkim, pa i literarnim nabojem, kakvim su zasićene mnoge stranice Krležine drama­turgije. Među okrivljenima je primjerice i predratni sudački kolega Josipa Hrnčevića, predsjednika sudskog vijeća, Ivan Vidnjević. Hrnčević je pak Vidnjeviću, kao predsjedniku ustaškoga pokretnoga prijekoga suda u Srije­mu, u ljeto četiri godine ranije, tek neobičnim slučajem izbjegao. Vidnjević je, prema oskud­nim spoznajama o tome suđenju, jedini od okrivljenih čitav postupak primio mirno, sva­kako dobro upućen u retorzivne metode i pra­kse. A presuda je, premda kao dokument ne­dostupna, ili možda upravo stoga, privlačila pozornost ne samo na finale nego i na cjelinu razdoblja ratne pomrčine nakon koje će se i Krležini uzajamno gledati drugim očima.