S koje se strane stvar uzme...

Prvi je dan mjeseca studenoga. Pa ipak osvanuo lijep dan. Dan od Svih Svetih. Vrijeme kada u nas ne samo katolici nego i oni drugi i oni treći obilaze grobove i groblja. I ne samo da ih obilaze nego pale svijeće i svaki se svojih pokojnika, na svoj način, sjeća. Stariji svijet, onaj što je zasjeo na sećijama i zalegao u svojim krevetima pa više nigdje ne izlazi, ne čeka ni Svih Svetih, ni Dušnoga dana - s mrtvima svakodnevno razgovara.

Tako se danas pročulo da je umro jedan stogodišnjak. A kada? A kada? — pitaju se starci. To im je uvijek jako važno. Prekjučer, odgovaraju im sa starčevom smrću upoznati. I novine su objavile vijest. Jer taj je čiča po nečemu bio poznat, po nečemu zaslužan. I svi oni koji su za vijest čuli, nemalo se iznenadiše: pokojnik je ljetos ušao u svoju sto i prvu godinu.

Što piše u novinama! Ima li danas kogod poznat medu mrtvima? — pita djed unuka.

Nema poznatih. Ali ima jedan koji je preživio stotu — odgovara mu unuk.

Ma što kažeš?

U stoprvoj izdahnuo.

Ma zar je moguće? — iščuđava se dedo.

Eto, crno na bijelu piše...

I što još kažu?

Kažu kako se ženio tri puta.

Mašala, mašala! Na ženidbu svaki muškarac ima pravo...

Ma nije riječ o pravu...

Nego o čemu?—pita ga dedo.

Nije riječ o ičijem ženidbenom pravu! Ma, ko bi mogao čovjeku osporiti pravo da se triput ženi? Riječ je o činjenici da je pokojnik živio stotinu godina.

A žena mu je, sve vrijeme, bila potrebna... — objašnjava mladi starome. Pismeni nepismenome.

Ja! Ja! Razumijem. Ako pune promaha, ko će prozore zatvoriti? Ako je omara, ko će ih otvoriti? Nego, ne reče, koji je taj stogodišnjak! Je li neki naš dedo? Možebit, Dobojlija? Tamo su takvi ljudi. Duša im u nosu visi, a đuvegije prave... — ustrajava dedo.

Nije.

Maglajlija?

Nije.

A da nije Sarajlija?

Jok. Nije ni Sarajlija...

Pa odakle je, vjeru li mu njegovu ljubim? — Ljutito će dedo.

Kao da je to važno... Ne znaš ti njega! Ne zna ni on tebe!— suprotstavlja se unuk djedu.

Svejedno je! Naravno da je svejedno! Imaš, dijete, pravo... Pokoj mu duši! Lijepe je godine, starina, doživio... Lijepe! I tri žene, veliš, promijenio! Ne reče mi, piše li štogoć na što je mladost potrošio.

Piše. Na nauku o čovjeku!

A!A!Na nauku o čovjeku?—ponovi dedo i, u znak naročitog čuđenja, uvuče bradu u podvaljak.

Jest, časna riječ!

Ma nemoj se sa mnom zajebavati!

Ne zajebavam se, dedo, časti mi...

Zajebavaš, zajebavaš... —potvrdi dedo.

Posuti unuk. Posuti dedo. Samo se čula zuka muha po prozorima. Nakon šutnje koja je obojici dobro došla, stari odluči zaključiti razgovor:

Čudi me! Jako me čudi! Kažeš, tabirio nauku o čovjeku? Šteta vremena! Jazuk veliki! Nije morao, nije morao... Pored tolikih dobrih poslova, o čovjeku nauk učio?! A učinio mi se mudar i hvalevrijedan starkelja. A ti, golube, samo da znaš, ti koji si od mene otpao, nemoj se sa mnom šaliti! Nemoj me pred svijetom brukati! Dobro pazi čime ćeš se baviti... Čudna mi čuda i ta nauka! I bez nje se zna: po svojoj zločestoći, od sveg postojećeg zvjerinja, čovjek je najgori! Uostalom, među zvjerinjem nije dokazano zločinstvo! Ako znaju kadikada biti zlobni i osvetoljubivi, ako znaju kidisati, zločinstvu nisu skloni. Da nije tako, i medvjede bi privodili sudu... Ali za takav slučaj, dosad, nisam čuo. Zato, neka ti ne padne napamet učiti nauku o čovjeku! Cijelu bi familiju budalaštinom ponizio! Batali, ako Boga znaš, bjelosvjetske izmišljotine! Ne poslušaš li, razbaštinit ću te! Ako treba, proklet ću te! Čuješ li ti mene? Razumiješ li što ti govorim?