Tugomirova laž. Oproštaj od građanke Korotkove, od Ane Petrovne
Tugomir je za osam godina života u visočkoj gimnaziji samo jednom slagao. Laž ga je njegova dugo progonila. Smatrao je, čak ni ilegalac ne mora lagati. Njegovo je da šuti, prešućuje, da se brani neupućenošću, neznanjem, nesposobnošću — svime osim laži. Laž mu nije potrebna. »U laži su kratke noge!« govorila je njegova mati. Svaka laž, kad—tad, izazove sumnju. A Tugomir je u Visokom slagao. U to vrijeme u ispovijed nije vjerovao pa mu laž osta na savjesti nedirnuta.
Kako je u njegove ruke dospjela knjiga Emila Zole, nije se sjećao. Mora da mu je Zolu dao netko od njegovih istomišljenika. Sjećao se dobro koliko se mučio jer francuskim nije vladao. Svaki čas otvarao je rječnik; išlo mu je teško. Ipak, nije odustajao — činilo mu se kako pisac opisuje život njegova zavičaja; ljude i događaje oko vareške željezare i rudnika, varešmajdanske potleušice i život u njima. Proletarijat je patio posvuda! Svi su proleteri nalik jedan na drugoga.
Za vrijeme jedne »šutnje«, uhvati ga fra Bonifac kako potajno čita knjigu i nikoga oko sebe ne primjećuje. Uze je i zaprepasti se.
»Toliko lijepih romana ima u našoj knjižnici, a ti našao ovoga bundžiju! A razumiješ li ti što od ovoga, reci iskreno?«
»A pomalo, pomalo...«
»Tugomire, Tugomire, ti me brineš...«
»Ne brinite, gospodine profesore. To ja samo iz ljubavi prema francuskom«, slaga Tugomir, samo da se izvuče iz nevolje.
»Ako je doista tako, neka ti bude«, popusti fra Bonifac, onaj koji je na francuskom doktorat obranio i na francuski jezik cijeli život ostao slab.
»Nikad se ne zna, možda žutokljunac savlada cijelu knjigu. Ako ga sada razotkrijem, može zamrziti i mene i francuski! A kakve li koristi od toga? Zbog francuskog nikada neću nikoga izdati!« zaključi u sebi fra Bonifac, a onda, idući gimnazijskim hodnikom, zabrunda: »Jamais! Jamais! Jamais!« (Nikada! Nikada! Nikada!)
Iskusan u borbi s nečastivim, fra Bonifac ipak u nešto posumnja. Naglo se okrenu i brzim korakom vrati do Tugomira. Iz džepa izvadi krunicu i tutnu je bezbožniku u ruku.
»Tiens, mon petit! C'est le chapelet de Visoko. Qu'il te protege de la revolution!« (Uzmi, mali moj! Ovo je visočka krunica. Neka te štiti od revolucije!)
***
Završavajući studij geodezije i geofizike u Lenjin-gradu, Tugomir je uveo običaj građanku Korotkovu nedjeljom zvati na doručak. Francuski bi s njom natucao, a Korotkova se veselila tim nedjeljnim susretima.
»Nikada sanjala nisam da ću kvartirnike zavoljeti. A desilo se i to. Vjerujte mi, dragi moj Tugomire! Croyez-moi, mon cher colocataire! Jamais! Jamais! Jamais!« (Vjerujte mi, dragi sustanaru moj! Nikada! Nikada! Nikada!)
»Ni mi vas Ana Petrovna nikada nećemo zaboraviti! Uskoro odlazimo. Tugomir je dobio mjesto glavnog inženjera u Kazahstanu. Tamo ga drugovi čekaju. Zemlja traži trudbenike! Naftna polja traže inženjere!« kao da se opravdava izgovori Nina.
»Vas i vaše gostoprimstvo nećemo zaboraviti nikada! Nikada! Nikada!« potvrdi zamišljeno inženjer.
Tugomir, čovjek od stručnog ugleda i partijskog povjerenja, bio je obvezao drugove u kadrovskoj komisiji gradskog komiteta da se njegova soba vrati udovici Korotkovoj; odmah i trajno. I drugovi uputiše naredbu rajonskoj stambenoj komisiji. Kada su joj na odlasku dali ključ u ruke, bivša vlasnica stana nasluti o čemu se radi. Pridrža se za dovratak i bez straha da će pogriješiti, da će biti krivo shvaćena, triput ihblagoslovi i prekrsti — Tugomira, Ninu i Valerija u naručju.
»Ipak su tebe fratri osim francuskog naučili još ponešto!« suznih očiju ustvrdi Nina Prokofjevna La-strič.
Tugomir nije protuslovio. Brige su ga mnoge salijetale.
»Bog vas čuo, Ana Petrovna!« doda Nina i zaplaka.
»Fanatične žene!« promrmlja Tugomir da ga ne čuju i prebaci Valerija iz naručja u naramak. Njegov Valerij i tako je bio dijete sreće; bio je rođen u košuljici i imao puna usta rastavljenih zuba.
Vrelo: Dragan Pavelić, "Le Chapelat de Visoko", str. 175-178