Okviri velikosrpskih težnjâ

Prof. dr. Stanko ŽULJIĆ

Svršetak Prvoga svjetskog rata potvrdio je srpska osvajanja u Make­doniji, vlast nad dijelovima albanskoga i bugarskog etničkog prostora, proširio srpsku političku vlast na Vojvodinu i otvorio put njezinu nezaus­tavljivu posrbljivanju, a stvaranje zajedničke države Kraljevine Srba, Hr­vata i Slovenaca omogućilo je širenja utjecaja i srpske političke prevlasti u cijelom bosansko-hercegovačkom, hrvatskom i crnogorskom prostoru. Time su mogle biti zadovoljene polazne velikosrpske težnje i trebalo je prepustiti vremenu da se srpski utjecaj nepovratno ukorijeni. Godina 1939., međutim, donijela je promjene, a Banovina Hrvatska, kao politički sub­jekt, ispriječila se širenju srpstva, ne samo u Hrvatskoj, nego i na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine. Slom Jugoslavije 1941. godine bio je početak okupljanja velikosrpskih političkih snaga koje će se boriti za novu, u većoj mjeri srpsku Jugoslaviju - ne obazirući se na hrvatsko-srpsko sporazumi­jevanje 1939. godine.

Politički program za stvaranje homogene Srbije iz 1941.g. tada se, pa i u nekoliko desetljeća postojanja jugoslavenske federativne državne za­jednice, činio neozbiljnim, ali je potkraj osamdesetih, a osobito početkom devedesetih postalo jasno kako je posrijedi povijesno dosljedna veliko­srpska politika za provedbu koje se samo čeka, makar i najmanju "po­voljnu" prigodu u kakvoj se može političkim, pa i vojnim nasiljem postići postavljene ciljeve.

U opširnijem osvrtu na "konstituisanje federalne Srbije", 1988. g. se o velikosrpskom projektu S. Moljevića⁵¹⁵ kaže: "Ravnogorska četnička organizacija je zamišljala da bi srpska država unutar Jugoslavije obuhvatila veći deo Jugoslavije, uklj. Makedoniju, Kosovo i Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Srem, Banat i Bačku, a težilo se uključivanju i Like, Kor­duna, Banije, ist. Slavonije i Dalmacije sa dubrovačkim područjem i širo­kim izlaskom na more". Dalje se iz "projekta" S. Moljevića o Velikoj Srbiji izdvajaju sljedeće teze (riječi S. Moljevića, op. S. Z.): "...osnovna greška u našem državnom uređenju bila (je) što 1918.g. nisu udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad". U nastavku prikaza se navodi kako je, temeljem ravnogorskoga četničkog programa, na srp­skom životnom prostoru trebalo uništiti sve nesrpske narode. Još u toku rata trebalo je "...rešiti pitanje muslimana (Albanaca,Turaka, Muslimana")⁵¹⁶ I. Banac u svojim razmatranjima ocjenjuje da je bilo nerealno očekivati iseljavanje Albanaca. Spominje da su "...muslimanski gradski slojevi iz Uže Srbije tijekom nekoliko seobenih valova u 19. stoljeću" iselili sa svojih ognjišta - a to se nije moglo očekivati u sjevernoj Albaniji koju su Srbi htjeli kao izlaz na more.⁵¹⁷ Sjevernu Albaniju Srbi nisu ponovo osvojili, ali se osvrtom na pisanje I. Banca želi upozoriti kako je on potcijenio srpske metode etničkog čišćenja, o čemu govore zbivanja početkom deve­desetih godina.

⁵¹⁵⁾ Stevan Moljević bio je ideolog ravnogorskoga četničkog pokreta Draže Mihailovića. Budući da je Draža Mihailović bio ministar vojske i mornarice u kraljevskoj jugosla­venskoj vladi, i Moljevića se mora uvrstiti u krug tada aktivnih srpskih političara. Na kraju teksta "Homogena Srbija" datum je: Nikšič, 30. juna 1941. god.

516) Vidi: D. Petrović, "Konstituisanje federalne Srbije", Beograd, 1988. g., str. 42.

517) Vidi: I. Banac, "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, porijeklo, povijest, politika", Zagreb, 1988. g., str. 275.

518) O velikosrpskom programu S. Moljevića piše M. Klemenčić ("Velikosrpska teritorijalna posezanja", Društvena istraživanja, god. 2, br. 4/5, Zagreb, 1993. g., str. 285-304).

S. Moljević ipak zaslužuje veću pozornost od pukoga spominjanja nje­govih političkih stavova, kao što je činila srpska politička publicistika.⁵¹⁸ Dovoljno je, pritom podsjetiti kako je granice Srbije označio u svojem programu polovinom 1941. godine: (Karta 28)

-       Na istoku i jugoistoku Srbiji treba priključiti bugarski Vidin i Custendil kako bi se "pojačale" tamošnje srpske granice.

-       Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) treba u "jugozapadnu srpsku ob­last" ući cijela Zetska banovina i k tome još cijela istočna Hercegovina, sa željezničkom prugom od Konjica do Ploča, cijeli kotar Konjic, veći dio kotara Mostar, cijeli kotar Stolac i cijela obala južno od Ploča s Dubrovnikom, ali se Dubrovniku "imao dati poseban status".

-       Na zapadu u "zapadnu srpsku oblast" treba uključiti cijelu Vrbasku ba­novinu, sjevernu Dalmaciju, "srpski deo Like, Kordun, Baniju i deo Slavonije", tako da toj "oblasti" pripada željeznička pruga od Plaškog do Šibenika i sjeverna željeznička pruga od Okučana preko Save do Kostajnice. U tu "oblast" ušli bi Benkovac, Biograd, Šibenik i Skradin, zatim Knin i "srpski deo opštine Drniš" sa cijelim područjem kroz koje prolazi željeznička pruga Knin-Šibenik.Ta "oblast" obuhvatila bi također Zadar i zadarsko područje, a u Lici Gospić, Lički Osik i Medak, cijelo područje kojim prolazi željeznička pruga, Drežnicu i Go-
mirje, Barilović, cijeli Kordun, a od Banije veći dio (izuzevši grad Petri­nju i neka sela), zatim Kostajnicu (izuzevši Bobovac), dio kotara Nov­ska sa željezničkom prugom prema Pakracu, veći dio kotara Pakrac, kotare Daruvar i Grubišno Polje, dio kotara Slavonska Požega i, narav­no, cijelo susjedno bosansko područje.

-  "Sjeverna srpska oblast" obuhvatila bi Dunavsku banovinu i istočnu Slavoniju, uključivši Vinkovce, Vukovar i Osijek, a od Mađarske još i "Baranju sa Pečujom, te od Rumunije Banat s Temišvarom i Rešivama".

-  "Središnja srpska oblast" obuhvaćala bi veći dio Bosne.
Zanimljivo je da se u programu predviđa kako bi Dalmacija bila po­
sebna prostorna jedinica, koja bi obuhvaćala obalno područje južno od Šibenika pa do sjeverno od Ploča, s težištem u Splitu. Obuhvatila bi i manje susjedno bosansko-hercegovačko područje (Duvno, Ljubuški, Pro­zor, te dijelove kotara Livno i Mostar). Dalmacija bi u sastavu Srbije imala autonomni položaj. S. Moljević, na kraju, pod geslom "naš put" nedvosmisleno poručuje: "Pošli smo da stvaramo Srbiju u kojoj će biti ujedinjeni svi Srbi i sve zemlje u kojima Srbi žive".⁵¹⁹

518) O velikosrpskom programu S. Moljevića piše M. Klemenčić ("Velikosrpska teritorijalna posezanja", Društvena istraživanja, god. 2, br. 4/5, Zagreb, 1993. g., str. 285-304).

⁵¹⁹⁾ Vidi: S. Moljević, "Homogena Srbija (programski dokument)", u: M. Brandt i dr., "Izvori velikosrpske agresije - rasprave, dokumenti, kartografskiprikazi", Zagreb, 1991. g., str. 142/3.

Opisane granice očevidno potvrđuju kako je riječ o čvrsto sročenu velikosrpskom programu što bi ga nakon rata i obnove Kraljevine Jugo­slavije u toj državi valjalo ostvariti. Zanimljivo je s vremenskim odmakom, nakon pola stoljeća kritički razmotriti "teritorijalnu usmjerenost" veliko­srpskih težnja koja pokazuje kako je u toj i takvoj nerealnosti "sistema" u razmišljanju ipak bilo. Teritorijalna ekspanzija Velike Srbije, naime, prema S. Moljeviću, je bila usmjerena samo na "neprijateljske" države, koje su bile u ratu sa zapadnim saveznicima, pa s tim u vezi i s Kralje­vinom Jugoslavijom. Zato se i moglo politički razmišljati o oduzimanju rubnih dijelova Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Albanije, neovisno o narodnosnim prilikama u tim područjima. Čak se u ime Jugoslavije sma­tralo kako se Sloveniju može proširiti na područja koja su u narodnosnom pogledu dio slovenskog etničkog prostora, a pripala su (ili ostala) nakon Prvoga svjetskog rata Italiji i Austriji, a djelomice i na hrvatski etnički prostor (ignorirajući bilo kakve granice hrvatskog etničkog prostora). Veliku Srbiju, naime, najviše valja proširiti na račun Hrvatske, a za to mogu poslužiti "lingvističke" teze V. Karadžića, program I. Garašanina, antropogeografska "istraživanja" J. Cvijića, i "umotvorine" nekih suvre­menih srpskih znanstvenika i političara. Radi podsjećanja na prilagodbe velikosrpstva političkim prilikama, može poslužiti dogovaranje srbo-jugo-slavenskih političara s njemačko-talijanskim osovinskim savezom pri stvaranju dokumenta o pristupanju Kraljevine Jugoslavije "Trojnom paktu" u ožujku 1941. godine, napose u pogledu sudbine grčkoga grada Soluna. Grčka je, naime, bila u ratu s Italijom, a očekivao ju je rat s Njemačkom, pa je to mogla biti prilikom da se povardarsku "Južnu Srbiju" eventualno proširi do toliko željena izlaza Velike Srbije na obale Egejskog mora, do luke Solun. (Karta 29)

Kad je riječ o velikosrpstvu, treba stalno voditi računa o njegovu mak­simalnu programu, unutar kojega pojedine sastavnice dobivaju važnost sukladno mogućnostima otvorena sukobljavanja i međunarodnim prilika­ma određenog trenutka. Maksimalni plan obuhvaća Veliku Srbiju kako ju je 1941. godine zamislio S. Moljević, ali i više od toga. Godine 1991. Vuk Drašković, predsjednik Srpskog pokreta obnove kaže: "Optimalni pro­gram je ...sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan opti­malan program mora da računa i, na primer, na Skadar", i dalje: "...ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u 'Načertaniju', naš ideal će biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do Ogulina", a "...sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine da je pobedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti". ⁵²°

Neposredni cilj velikosrpskog programa teritorijalne ekspanzije, počet­kom devedesetih godina jasno je razgraničio V. Sešelj: "Srpska radikalna stranka i Srpski četnički pokret smatraju da u granice te slobodne i neza­visne srpske države treba da uđu, pored današnje, sužene srpske federalne jedinice i srpska Makedonija, srpska Crna Gora, srpska Bosna i Herce­govina, Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Lika, Banija i Kordun, srp­ska Slavonija i Baranja. Mi smatramo da su zapadne granice srpske drža­ve omeđene linijom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica".

Vrelo: " Srpski etnos i velikosrpstvo", str. 283-287