Mulj, blato i močvara

A, sada vratimo se na pravi početak, tamo gdje je sve počelo: na stvaranje naše države, na naš obrambeni Domovinski rat, na stvaranje zakona i akata koji su omogućili egzistiranje samostalnosti - ali i na uzrok stvaranja današnjeg siromaštva i nezadovoljstva goleme većine građana.

Dio zakona stvorenih u početcima naše državnosti omogućio nam je kontinuitet samostalnosti. No, dio zakona koji su omogućili političkoj eliti da opljačka svoj narod, učinili su da nam zemlja padne na samo europsko dno u materijalnom i moralnom smislu - tamo gdje nikada nismo bili.

Raščlanjujući povijest nove Hrvatske od njenog postanka do današnjih dana, logično je koncipirati četiri segmenta:

-          Odvajanje Hrvatske od države SFRJ,

-          Domovinski rat,

-          Stvaranje države Hrvatske,

-          Funkcioniranje države Hrvatske.

Obzirom na to da je predmetno razdoblje bliska prošlost, te da su uredno evidentirani kapitalni elementi prva tri segmenta (osim funkcioniranja države Hrvatske), čini se da je rekonstrukcija stvaranja naše nove države - lak posao. Ali, nije!

Čak ni uz dostupnost egzaktnih i autentičnih podataka, ne možemo sa sigurnošću zaključiti tko je prvi počeo, tko je i kada stavio prvi dinar, HRD (hrvatski dinar), marku ili dolar u svoj džep iz državne blagajne? Gdje se je prava, korektna i ispravna linija rađanja nove Hrvatske, iskrivila?

Gdje je to i kada skrenula, prirodnim i ljudskim potencijalima bogata Hrvatska i postala zemlja nezadovoljnih ljudi?

Zbog čega je danas prosječni hrvatski građanin siromašan, s vrlo problematičnim perspektivama da će standardom stići razvijene zemlje za pedesetak godina?

Naše radno sposobno stanovništvo imat će siromašnu, tmurnu i žalosnu starost i neće doživjeti tu svijetlu budućnost. Neće je doživjeti ni njihovi sinovi i kćeri, možda tek unuci, praunuci.

Zašto se dragovoljci i branitelji Domovinskog rata, iako su pobjednici - ubijaju? Ulagali su ono što je najdragocjenije, svoje živote, a mnogi su i položili svoje živote za slobodu i prosperitet svog naroda. Prosperitet su „jamili oni koji su jamili", i to bezobzirno i bezobrazno, a sloboda je ostala samo na papiru i u političkim govorima.

U Hrvatskoj nema slobode, jer nema slobode izvan uređene, pravne države, izvan zakona temeljenih na elementarnoj pravdi. Slobodno društvo može biti samo uređeno društvo. A, to Hrvatska nije!

Ne znamo tko je i kada je počeo put u bespuće, ali znamo točno kada je zasvijetlilo zeleno svjetlo na opći ,,drp"! Naš državni vrh, ranog ljeta 1991. godine svojom glasnom šutnjom, prešutnim odobravanjem, blagoslovio je prve krađe hrvatskog naroda. U daljnjem tekstu naći ćemo točno vrijeme tog početka, bilo je to 8. lipnja 1991. godine, nešto prije 14 sati.

Za konačne odgovore i zaključke o današnjem stanju u Hrvatskoj trebalo bi napisati mnogo knjiga. Mi ćemo se u ovom kratkom zapisu konkretnije zadržati samo na početku prvog segmenta, razlaza s Jugoslavijom, odnosno početcima stvaranja nove Hrvatske, od godine 1991. No, ti početci, odnosno kratki inserti naše povijesti, s jedne su strane najsvjetliji trenutci rađanja naše države, a s druge put u bespuće hrvatskog građanskog sloja. U tim insertima vidljiv je trnovit put u samostalnost Hrvatske, ali vrlo jasno vidljive su i prve devijacije i otkloni prema nezakonitom trošenju našeg novca kad je bio najpotrebniji za obranu domovine. Vidljive su i finese: ignoriranje, skretanja s tema prvih krađa, pasivan odnos prema trošenju narodnog novca -i bezobzirno trpanje narodnog novca u svoje džepove.

Slijedila je otvorena krađa opravdavana embargom na oružje i ratno profiterstvo, što je ravno izdaji svoga naroda i ratnim zločinima. Na tragu tih prvih ignoriranja stvoreni su zakoni i podzakonski akti za legalizaciju svih mogućih varijanata pljačke (privatizacija i si.) u cilju bogaćenja i stvaranja 200 elitnih hrvatskih porodica koje će u budućnosti voditi naciju u blagostanje.

Na kraju možemo konstatirati da je u posljednja dva desetljeća Hrvatsku „legalno" opljačkalo nekoliko stotina lopova, po normama stvorenim u početcima državnosti i kasnije u Hrvatskom saboru. Pljačkaške zakone o privatizaciji bilo je lako stvoriti, imali smo genijalce koji su ih pravili za sebe, a imali smo i dovoljan broj podignutih ruku u Hrvatskom saboru. Po načelima elementarne pravde, a i po regulama nekih religija, te ruke bi bilo pošteno i moralno -odsjeći! Te podignute ruke omogućile su pljačku vlastitog naroda.

Za sve one ostale koji nisu „jamili", u 21. stoljeću ostalo je nezadovoljstvo, siromaštvo, zaboravljen Domovinski rat, prezadužena država, korumpirani državni mehanizmi i perspektiva da će se praksa nastaviti. Zakoni koji su omogućavali velike manipulacije ne mijenjaju se. Za to nema političke volje, a nema ni kritične mase građanstva da izmjeni i političare i stanje u Hrvatskoj. Čini se da su se branitelji, pobjednici Domovinskog rata, potrošili. Nema inventivnosti i hrabrosti za izlaske na ulice, nema glasnosti i ako treba - prisile.

Ako nastavimo s našom inertnošću i hrvatskom šutnjom -prosječan hrvatski građanin živjet će na „minimalcu", sretan da može služiti stranim vlasnicima i pokojem hrvatskom tajkunu ili „generalu". Slično se dogodilo Indijancima, Inkama, Aboridžinima...

Nisu svi inertni i pasivni. Dobar primjer, a i dobar uzor, dali su nam sjeverni susjedi, Mađari. Oni su hrabro, početkom jeseni 2006. godine masovno izašli na ulice - i tražili pravdu.