Kako sam preživio pakao Burića štale

1945. godine počeli su se rušiti naši mladalački snovi o stvaranju jake i moćne Nezavisne države Hrvatske. Duboko vezani za sudbinu sila osovine, čekala nas je neizvijesna budućnost. Garevačka satnija – bojna bila je u svibnju 1945. godine na lijevoj obali rijeke Bosne, gdje se zajedno sa drugim postrojbama prpiremala za obranu “odžačke tvrđave”. U rukama partizanskih jedinica od 11. travnja bio je Šamac. Od ranije Modriča a padala su redom i druga naselja smještena uz odžačku općinu. Partizanske jedinice, osokoljene uspjesima na drugim frontama, nadirale su sa svih strana svom silom u namjeri da ovladaju “i posljednjim fašističkim uporištem u Europi”. Najveći dio postrojbi u odžačkoj općini bio je spreman izginuti do posljednjeg branitelja. U rubnim dijelovima obrane uz samu lijevu obalu rijeke Bosne bilo je određenog kolebanja jer smo s desne strane rijeke trpili veliku promidžbu neprijateljskih snaga. Njeni tvorci bili su Srbi, a sprovodili su je lokalni Hrvati, iz naših sela, koji su tijekom rata prešli u partizanske redove. Posebno su aktivni bili članovi tzv. mjesnih seoskih odbora i odbornici. Iako je promidžba bila primitivna (uglavnom se vikalo preko rijeke da se predamo, da se vratimo u svoje sela svojim kućama, da nam neće biti suđeno, da nam neće faliti ni dlaka sa glave i slično) ostavila je traga na pojedinim postrojbama i bojovnicima, jer je trajala danima i jer su nam se obraćali “naši ljudi, naši poznanaici, naši rođaci”. I na kraju se dio postrojbi i stvarno predao i prešao na desnu obalu rijeke Bosne. Bili smo odmah razoružani vezani i zatvoreni u najveću zgradu u Garevcu u Burića štalu. Po mojoj procjeni bilo je tu oko 520 ljudi, ne samo nas koji smo se predali, nego i puno civila iz Babešnice, Kladara, Garevca, Čardaka, Kornice, Živkovog Polja, Kužnjače, Dobrinje, Riječana i Vlaške Male … Doduše partizani su su pustili nekoliko mladića-djece rođenih 1930. i 31., te nekoliko staraca. Prema nekim mišljenjima unutra je bilo najmanje 184 Garevljana, a ja osobno mislim oko 250 ljudi!?

Dobro se sjećam da je naše zatočeništvo, u Burića štali započelo ponedjeljkom, (nažalost točnog datuma se ne sjećam, a mislim da je bio datum bliži kraju nego sredini svibnja 1945. godine). Odmah je započela tučnjava, čupanje kose ... radili su kundaci, drvene i metalne šipke. Nije bilo vode, ni hrane! Odvođenje prvih ljudi na gubilište počelo je u prvi naredni petak. Trideset do četrdeset ljudi tovareno je u kamione i odvoženo u šume pokraj sela zvane Pašinac. Ne znam koliko je ljudi tamo pobijeno, ali je zemlja iznad mrtvih i živih zakopanih ljudi disala i mjesec dana poslije!

Idućeg dana u subotu na red sam došao i ja. Jednog po jednog su iz štale izvodili u jednu sobu. Tamo su sjedili jedan kapetan i jedan drugi oficir. Morali smo se svući do gaća. Sve su nam oduzeli i vezali nas. Vezali su po dvojicu i to za ruke unazad. Onda za mišice i vratove. Sve dvostruko, sve unakrst i sve nekom telefonskom žicom. Mene su vezali zajedno sa Jakovom Perkovićem, zvanim Tubić iz Garevca. Kako je Jakov bio nevjerojatno jak momak, čim smo izašli u mrak dvorišta (bilo je oko devet sati uvečer), zgodno je prekinuo kabel i odmah mi šapnuo da je uspio. Rastavio je i meni ruke, a na vratu i mišici ostavio mi kabel. Ulazili smo dvojica po dvojica u već prpremljen kamion, u pratnji dvojice partizana. Netko je sjeo, netko kleknuo, svako zabavljen svojim mislima, jer znali smo kuda idemo. Čujemo kako vani jedan partizan viče da se pripreme sprovodnici i da ponesu naoružanje. Kamion je zatim krenuo. Stajao je u Miloševcu, gdje su partizani pitali, gdje je put za Šamac? Išli su kroz Miloševac i Kruškovo Polje u pravcu Šamca. Cijelo vrijeme puta nemilosrdno su nas tukli.

U Šamcu smo prošli pokraj stare pijace i krenuli niz obalu prema rijeci Savi i zaustavili se kod neke vrbove šumice. Zapovijedaju da izađe deset ljudi. Prije mene i Jakova izlaze četiri para svezanih ljudi, a zatim i mi. Jedan od partizana uzima zatim pripremljen debeli konopac i pokušava nas desetoricu još jednom zajedno svezati. Konopac ne stiže obuhvatiti sve nas, pa ja i Jakov ostajemo izvan domašaja. Drugi partizan prilazi meni i Jakovu i hvata mene za lijevu ruku, ali zbog jake kiše ne vidi da smo mi gotovo potpuno odvezani. Nailazi glavni sprovodnik, neki kapetan i kaže mu da pusti mene, a dobro uhvati onog velikog, Jakova. Zatim viče na onu osmoricu – desno krilo naprijed, lijevo zavij – i dodaje – eto drugovi sada će biti i vode! Partizanski streljčki stroj nakon zapovijedi zapuca po onih osam nesretnika i oni počeše onako zajednički svezani padati u Savu. U tom trenutku moj parac Jakov zgrabi onim svojim ručerdama stražara diže ga više od dva metra u zrak i razbi ga od zemlju. Jakov je pobjegao lijevo a ja desno. Čuo sam pucnje, na sreću pojedinačne. Ne znam šta je bilo sa Jakovom. Ja sam možda bio odmakao stotinjak metara kad aje za mnom zasula vatra. letio sam kao metak kroz đumu i pšenicu, ni sam ne znam koliko? U svanuće sam banuo u neko selo i sretnem neku ženu koja je vodila dva konja. Pitam je koje je ovo selo? Kaže mi međa Slatine (srednje) i Tramošnice. U Slatini sam bio dva dana  u kući kod Joze Ružića. Bilo je opasno se dalje tu zadržavati pa sam zamolio Jozu da mi pokaže put prema Garevcu i Čardaku. Priveo me preko neke rječice i odredio mi pravac kretanja. I zaista uskoro sam ugledao čardačku crkvu, prošao pokraj Filomene i došao u Garevac. Tamo nigdje nikoga. Krio sam se pet-šest dana i onda odlučio poći kući. Nedugo zatim došla je nekakva partizanska komisija sa odbornicima da ma ispita. Sve sam im rekao kako je bilo i što sam vidio. Rekli su mi da više nikome ništa na pričam, jer ću otići onom putem kojim sam one subote već bio pošao.

Moj parac Jakov, nakon bježanja sa keja u Šamcu, uspio se, iako ranjen na tri mjesta dočepati Kornice. Tamo su ga skrivali i njegovali dva mjeseca. Živ je i danas. Kasnije sam saznao da su istu noć, samo kasnije, nakon što su razoružali stražara, uspjeli pobjeći i Tunjo Ilić, Jozo Peranović, dok je pri bijegu tada ubijen Pero Dubravac.

Ubijanje zatočenika u Burića štali završeno je naredni dan, u nedjelju, ubojstvima na rijeci Bosni. Izborom tri lokacije za strijeljanje; šuma Pašinac, kej Šamac i Rijeka Bosna. Partizani su htjeli sakriti ovo bez sumnje jedno od najvećih hrvatskih stratišta u Posavini za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Ali vidite uvijek ima ljudi, koji uz Božiju pomoć i veliku sreću, spase glavu i ostanu živi svjedoci stradanja svoga naroda. Svjedok stradanja Garevca bile su i udovice u ovom selu, kojih je 1945., bilo 280.

Po kazivanju Nike Andrića iz Garevca

Preuzeto od Posavskog narodnog kalendara za 1995. godinu

pv