Nedjeljno poslijepodne

IS
IS

Na Descartesovom nadgrobnom spomeniku piše „BENE VIXIT, QUI BENE LATUIT“ (Dobro je živio tko je živio skrovito). Epitaf, nedvojbeno!

U tu priču uđeš lako, da ne može biti lakše. Misliš, izgubit se ondje ne možeš – sve i da hoćeš. A kad ono, kad kreneš odmotavati klupko počneš razmišljati, burgijati i tumarati. Onda bogme lupaš glavu da štogod ne zaboraviš i ne umiješ izaći iz tog labirinta – i samog sebe tamo zatekneš (što hotice što nehotice) a nije ti bila namjera. Kao u onoj priči o bogatoj udavači koja bijaše zlata puna kao košpica bundeva Misirača. Te hajd vamo, hajd tamo (uzvrtila se jadna li joj majka – kako veli naš narod – Tko ima para i guzom šara). Ne zna ni otkud je došla, ni kud je pošla. I tako u tom kletom tumaranju, protekom vremena, postade uboga usidjelica.

Popivši (kao i svakog jutra) svoju kavu u ruke mu je dospjela knjiga Eduarda Peričića „Sclavorum regnum Grgura Barskog“. Sad se vi vjerojatno pitate... kakve veze sad ima taj Grgur iz Bara? E, ima!

Hoteći da zna a i ponukan helikopterskim desantom na Cetinje (ne, ono nije ZZ-Top) a i iz radoznalosti u papirima koje je ostavio u svom ljetopisu pop Dukljanin koji je u stvari bio katolički svećenik (Grgur Barski) i koji na jednom mjestu veli: „Bizantski pisac Nikita Honait Akominatus (oko 1150 do poslije 1210) govoreći o Stevanu Nemanji i njegovu djelovanju između 1160. i 1173. godine kaže: „Car bijaše dočuo, da je Stefan Nemanja, čovjek nemirna i nezasita duha, udario na susjedne zemlje, pa zboravivši svoj udes,  prisvaja sebi Hrvatsku i oblast kotorsku.“

CHONIATA NICETAS, Historia, izdanje I. Bekker, Corpus scriptorum historiae byzant., Bonnae 1835., 206 s. Cf. ŠIŠIĆ, Ljetopis, 169.

To bi, dakle, bila jedna vrst inspiracije pa i žurbe. A sobzirom na to na on ne zapisuje ni srdžbom niti gorčinom i da uspori kad vozi (jedna ga je prijateljica pripomenula da pri vožnji odveć razmišlja), što se je pokazalo njegovom sporošću od točke A do točke B. A što bi drugo moglo zapisivanje biti doli jedno pospremanje i inspiriranje kao kad žene u kadi prave kupku, briju noge (svatko brije ono u što ga gledaju) i razmišljaju o tuđim muškarcima ili o onme što će sutra za ručak zgotoviti.

Svoju vlastitu darovitost možemo sebi učiniti opet ukusnom tako što ćemo neko dulje vrijeme prekomjerno štovati i uživati suprotno. ─ Uporaba preobilja kao lijeka ─ to je jedan od suptilnijih trikova umijeća života.

 

Da bih bio jasniji (ovo nedjeljno poslijepodne) ispričat ću jednu priču koju sam davno pročitao ... ili čuo (nije niti bitno). No, prije no što krenem s pripovijedanjem pokazat ću vam jednu usporedbu iz potopa 2014. godine:


Dakle, priča ide ovako:

 

Jedan čovjek iz daleke Kine radio je od zvijezde do zvijezde i ništa nije stekao. Imao je samo sina jedinca kojeg je naučio da čita i lijepo piše. I taj čovjek je na samrti  ostavio svome sinu samo dvije kutijce; crnu i bijelu. Rekao mu je: „Crnu otvori kad ti bude jako teško, a bijelu otvori kad ti bude dobro u životu.“ Starina je umro, sin ga sahranio i tako nastavio s mukotrpnim životom. Radio je samo da se prehrani. Jednu večer opljačkali su ga; ukrali su mu svu bijedu koju je imao čak i njegovu jedinu košulju. U očaju i bezizlaznosti mladić odluči da se ubije. No, sjetio se očevih riječi i iz postave hlača izvuče crnu kutijicu, otvori i izvadi komadić papira na kojem je otac napisao: „I to će proći.“ Ove riječi su ga odagnale u njegovoj nakani i već idućih dana dobije namještenje kod seoskog poglavara kao pisar. Radio je i pomagao nepismenim seljacima, a gazda ga je obilato novčano nagrađivao. Stekao je kuću, imanje i ugled. Stari poglavar nije imao muške djece te je kćer i svo imanje, prije smrti, dao ovome vrijednom mladiću. Bilo mu je dobro, sjeti se očevih riječi i otvori bijelu kutijcu i iz nje izvadi komad papira na kojem je njegov otac napisao: „I to će proći.“