Mogu li mirisati uspomene

Josip ANDRIĆ

 

Kada sam se upisivao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom 1978. godine za upis je trebalo imati i krsni list. Izdao mi ga je tadašnji župnik u Novoj Biloj fra Drago Kolar. U njemu stoji datum rođenja i krštenja. Tri dana nakon što sam došao na svijet sam i kršten kako se to i običavalo u ta vreme­na. Ime krstitelja: fra Ljubo Hrgić. Današnja župa Nova Bila pripadala je prije osnutka, djelomice, samostanu u Gučoj Gori.

U izdanju Svjetla riječi 2005. godine ugledala je svjetlo dana fra Ljubina knjiga: Životni krug (dnevnik). Knjigu je priredio fra Ladislav Fišić. Što to piše moj krstitelj, u godini moga rođenja, u gučogorskom samostanu na obronci­ma Vlašića?

Godina 1963. je bila oskudna s fra Ljubinim bilješkama u odnosu na dru­ge godine u Dnevniku. Ono što je zapisano jest nadahnuto, nježno, jedro i duboko. Sve je natopljeno iskrenim divljenjem prema Stvoritelju i njegovim stvorenjima. 10. siječnja 1963. fra Ljubo ovako bilježi: "Nemam nikakvih že­lja, a opet se zbunjujem i kod nenadanih izraza tople ljubavi. Sve bi to moralo biti čisto i sve zato da se diviš Bogu. Tako nekako i činim u potrazi za licem Božjim, nedostižnim, i to me vodi do nevjerojatnosti da je to sve moglo jedno biće uraditi, Bože, kakva je to svesilna snaga, neizmjeran um!


Sunce, sunce kome se veseli sve živo, ta žličica energije, koja svoje čedo ze­mlju pita i hrani. Mjesec, mjesečina, tako potrebna svjetiljka zemlji, smišljena za san i za noćne putnike. Ništa više brige nije u suncu, ništa manje u Mjesecu. Radi ljudskog roda. Zemlja je inkubator razumnih bića, bit će zaista beskrajno odabrani oni koji uspiju doći do Stvoritelja. Kakav je On. Divan i krasan." 28. prosinca 1963. stoji ovako napisano: (...) "Pa tamo je cilj kod Boga, iza smrti, a za uskrsnuće isti, koji je dopustio smrt. On ju je i dokinuo obećanjem uskrsnuća svih ljudskih bića. To me raduje, to uzvisuje svaki moj bolni dan, zanosi me u zahvalnost, jer sam iz ništa postao jedna svijest da vječno živi."

Sedam godina kasnije, 2. ožujka 1970. on zapisuje sljedeće: "Zar mogu uspomene mirisati? Sjećanja imaju zagasit, balzamski dah. A eto po podu je to sve prosuto. Po tepihu pisma i karte. Povorka ljudi i žena, dragih i uglednih, rodbine moje pokojne, ujaka, pjesnika, slikara, pisaca, kipara, nadbiskupa i nuncija. Da ti kažem samo neka imena, hoćeš li?

Ali prije da pohvalim s. Verenu Dijaković, pok. fra Tomislava Ostojića, fra Krunu Misila, i mnoge još druge kao fra Bonu Šapinu, što su dnevnici i korespondencija u cijelosti sačuvani! A knjige je pazio dobri i plemeniti o. fra Ignacije Gavran. Da sad plivam i opet ronim, putujem i razgovaram u par­femu onih godina pred rat, školovanje, studij, putovanja, susreti... Sve su to razni akordi i kontrapunkti, zadasi patnje i naprezanja. A sada evo ih u mojoj sobi, svi živi.

Tu je Izidora Sekulić, mala žena po stasu, genij europskog duha. Nju sam po­sjećivao. Kao i Šop i kao Ivo Andrić. Ona u jednom pismu kaže: Pa kad ću opet ugledati Vaš lik u mantiji, u okviru vrtnih vrata? Ona me novčano pomagala preko nekoga društva srpskih žena u Beogradu. A tako i Ivo Andrić iz budžeta Ministarstva vanjskih poslova. Slao mi u Pariz. Zar da se sve to zaboravi?

... pa nadalje naći će se tu koje pismo umnoga fra Joze Markušića, Meštrovića Ivana, Gabriela i Štefe Jurkić, čudna, sasvim književna pisma mog pokoj­nog brata Joze, kojega ubiše četnici - skitnice 1946. godine u Donjem Vakufu.

... Posebno jedno pismo moje učiteljice zeničke Srpkinje Milice Maslić. Ka­kve mi savjete daje za život u sjemeništu! Ona je bila divna i dobra. Volio sam je odmah iza moje mame."

U Lašvanskoj dolini poznati ujak Drago Kolar došao je davne 1967. godine za vikara samostana u Gučoj Gori. Fra Ljubo to zapaža: "Došao nam je mladi vikar fra Drago Kolar. Već svojom prisutnošću osvježio je ovu kuću. Znatiže­ljan, nesebičan, onako mršuljav, vitak, on će unijeti malo pjene i smijeha u ove hodnike i poravnati naše starenje kao proljeće što me uvijek izvuče na čistinu mladosti."

Siječanj 2016.