Kako sam postao faca - dio drugi

Arijana ČULINA



TREBA BITI LUKAV

 

Ako je čovjek predobar s drugima to mu je ozbiljna mana koja šteti i njemu i drugima.


P. Hauck

Dobrota je na ovom svijetu golo siroče.  

I.Andrić

Lukavstvo je pamet nepametnih i podlih, inteligencija neinteligentnih. Nije žalosno što takvi ljudi ipak dobro žive, već što otimaju mjesto pametnima i čestitima.

Čeprkajući, dakle, po starim spisima, na svoje iznenađenje došao sam do zaključka da su to konsta­tirali još mnogi prije mene. Ne znam jesu li su oni poduzeli nešto kako bi svoje čovjekoljublje pretvorili u sebeljublje, ali ja sigurno hoću.

Samo ako razmišljate o dobrobiti prema samom sebi dospjet ćete do vrha. Odbaciti emocije i postaviti pred sebe jedino svoje ciljeve do kojih želite doći ne birajući sredstva. Treba imat moral kurve, a ponašanje kralja. Opreznost je kod dobrih ono što je lukavstvo kod pokvarenih. Dobrog čovjeka uglavnom drže za budalu čiju dobrotu treba isko­ristiti, pročitao sam u tim spisima.


I u ovom slučaju počeo sam vježbu od malih stva­ri. Ranije sam u jednom pretincu novčanika držao novac za prosjake. Sada sam se trudio da prođem po­red njih okrenute glave. Vježbao sam bezosjećajnost i ubijao sluh za bližnje i njihove probleme.

Dojučerašnjim prijateljima odbio sam svaku po­moć, nastojeći ih izbjeći. Uvažavao sam samo one od kojih sam imao neke koristi. Na kraju krajeva zašto bih sebi otežavao život. Lukavstvom sam puno brže dolazio do rezultata. Naivnost me dovela do lukavstva.

Brzo sam shvaćao i još brže obavljao dnevne zadatke nastojeći još više pridobiti naklonost onih od kojih bih mogao izvući korist. Nakon što bih završio po­sao, pokupio bih se zadovoljan obavljenim i krenuo nezadovoljan onim što me očekuje kod kuće. Pa do­bro, Srećko, gdje si ti jučer! — pitao me šef jednog dana. Trebao sam te, a ti ko da si u zemlju propao. — Završio sam ranije pa sam otišao kući. — Ovo je privatna tvrtka, ja te plaćam, dulje možeš ostati, ali kraće ne, ako završiš posao prije vremena izmisli novi, nadi nova zaduženja. Jel' jasno? Izdiktirao mi je pravila strogim glasom i još strožim pogledom iz kojeg sam mogao pročitati neizrečeno. To je zaista najmanje što sam očekivao. Moje sil­ne teorije nikako da urode plodom. Pa zar baš moram migoljiti korak po korak do sveobuhvatne spoznaje?

Od tog nemilog događaja naučio sam da moram posljednji napustiti firmu kako bih ostavio dojam čo­vjeka koji se ubija od posla štiteći interese tvrtke. Ka­žem, ostavljao dojam, a u stvarnosti sam nastavio s preobrazbom. Naravno da se nisam ubijao od rada, ni­sam se čak ni previše trudio, bolje reći sve sam više za­bušavao, nisam budala. Tko će mi reći hvala. Tko još nagrađuje nečiji trud i rad. I dalje sam razrađivao rat­ni plan. Nije ni to bilo jednostavno, ali bio sam svje­stan da će moj trud uroditi plodom. Svaki trud urodi plodom kad-tad. To je isto matematika. Ako se trudiš postati kreten, moraš to i postati. Dva i dva su četiri. Kako je naporno biti zao, rekao je jedan pisac. Kako je naporno biti kreten, govorim ja, ali šta ćeš, mora se. Moraš se prilagoditi većini uspješnih. Zbog svega navedenog morao sam pribjeći sljedećoj teoriji: Radi malo, ali ostavljaj dojam tipa koji se ubija od posla.

Trebalo je, dakle, ne raditi puno, a ostavljati dojam tipa koji se ubija od posla.

Najvažnije je bilo stvoriti dojam glavnog i nezamje­njivog. Brzina i spretnost nisu nikako poželjni. Stvari treba rješavati sporo i neopterećeno makar to značilo samo pola loše obavljena posla, dakle raditi što manje, zabušavati što više. Važno je kakav ćete umjetnički do­jam ostaviti. Cjelodnevno sjedenje za kompjuterom i stolom pretrpanim raznoraznim dokumentima i be­značajnim papirima jedno je od mogućnosti. Pokušao sam s tim receptom koji je uskoro, gle čuda, upalio.


Nisam mogao vjerovati da ljudi puše tako plitke fore. Ali puše. Da sam onaj stari, nikada ne bih igrao na prvu loptu, ali budale drugu ne kuže. I stvarno, še­fov pogled koji je upućivao mojoj paćeničkoj figuri što se nadvijala nad teško razrješivim predmetima bio je zadovoljniji. Bio sam na putu onoga što se od mene tražilo. Pošto nitko normalan ne može sjediti osam sati u tako nezanimljivom i neinspirativnom okruže­nju, pokušao sam radi mentalnog zdravlja svoj prisilni boravak za stolom učiniti koliko-toliko zanimljivijim i svrsishodnijim. U početku sam igrao sve moguće igrice, jer je u tom slučaju moje lice poprimalo želje­ni, zabrinuto-paćenički izraz. Zadubljen, zainteresiran pogled pun očekivanja. Kao da očekujem da se riješi najluđi posao koji će donijeti firmi, a naročito šefu, milijune. Ipak, prst mi je uvijek bio spreman na tipki za promjenu fajla u slučaju da se tko drzne poviriti u moj rad, pitati me za neki savjet ili mi samo pokazati neku novu glupu seksi foru koja upravo kruži internetom. Kad su mi dosadile, odnosno kad sam svladao sve igrice, prešao sam na nešto korisnije. Poznansta­va i iskustva koje sam stjecao počeo sam koristiti za privatne posliće. Mic po mic. Za to je firma dušu da­la. Sve što sam mogao obavljao sam na njezin račun. Šef je, na moju sreću, zakoračio u pedesetu, a toj ge­neraciji rukovanje kompjuterom ravno je upravljanju šatlom. Tom spravom služe se vjerojatno samo za gle­danje pornića.


Radi kompletnog dojma svoje prezaposlenosti, oz­biljnosti i predanosti poslu, auto sam ostavljao na mje­stu na kojem je nemoguće da šef prođe, a da ga ne vi­di pa se mogao steći dojam da sam cijeli dan u firmi, ponekad i do kasno u noć. Ako bih se uspio iskrasti prije kraja radnog vremena, naručio bih taksi. Ako bi pak ljudi bili znatiželjni, lako bih im objasnio da je auto u kvaru, što nije bilo teško zbog njegova ne baš ušminkana izgleda. Sad sam već skupio neku lovu, ali ulaganje u novi auto nije mi padalo na pamet. Ni­je dobro pokazivati koliko ste zaradili ili namaknuli. Upadate u oči, uostalom osvrnite se oko sebe. Koliki lovaši žive u trošnim zgradama čiji raskošni stanovi nikako ne odgovaraju fasadi? Kad ubiju nekog mafija­ša najčešće na vijestima prikažu trošnu staru zgradu u kojoj je živio i ispred koje je skončao. Tek nakon sprovoda počne se raspravljati o bogatoj ostavštini oko koje se raščerupaju bogata udovica, ljubavnica, znana i neznana djeca. To su pravila igre. Za svaki slučaj, ci­jelo zadnje sjedište auta pretrpao sam fasciklima ako netko od znatiželjnika proviri nosić. Kad su mi do­sadili prevrtanje žutog tiska, igranje igrica i poslovni kontakti, na raspolaganju je uvijek bila moja mama. Mogao sam s njom sate i sate pričati o tome kako se trebam obući, kakvo je vrijeme, vrti li je reuma, kakve su ispale sarme, kakav mi je kreten tata, kakva je se­nilna baba. Borivši se sa svojom bivšom za prava oko viđanja sina, koja je u međuvremenu navodno zbog moje neodgovornosti zaoštrila, ponekad bih povisio glas tako da je izgledalo da se borim za prava tvrtke. Nakon napornih razgovora, složio bih facu čovje­ka kojeg su pregovori potpuno iscrpili, skupio hrpu papira ispod ruke i poguren noseći breme briga na plećima projezdio firmom, po mogućnosti najutjecaj­nijima ispred nosa i uskoro nitko nije imao primjedbe na moj rad. Kolege su bile zadovoljnije jer se nisam isticao i direktno ugrožavao njihov položaj, a šefu ni­sam predstavljao nikakvu prijetnju. Dovoljno sam bio pametan da shvatim koliko moram biti glup.


NE TREBA SE JAVLJATI NA TELEFON

 

Netko tko danas želi kontakt sa mnom treba oteglit jaja da mu se želja ispuni. Stavka koja se odnosi na ne­javljanje na telefon u poslovnom svijetu vrlo je bitna. Tako se dobiva na važnosti. Onaj tko vas treba mora shvatiti da do vas može doći jedino ako je u srodstvu s engleskom kraljicom ili Svetim Ocem. Ranije je moj broj bio dostupan svima, svatko me mogao dobiti u bilo koje doba dana, a ja bih na svaki poziv za dogo­vor ili apel za pomoć dotrčao u svako doba dana, sko­čio iz kreveta u mrkloj noći kao poslušno psetance. I kako sam mogao biti vrijedan poštovanja? Obični vrabac koji dotrči na bilo čiji cvrkut. Moćni ljudi ne javljaju se na telefon. Rekao sam vam, pokušajte do­biti kraljicu ili Svetog Oca na telefon pa ćete vidjeti. Nećete valjda njihov broj naći na informacijama 988. Lakše je doći do Sjevernog pola, do utrobe zemlje, do središta vulkana nego do njihove vizitke, a o privat­nom mobitelu da ne govorimo. Broj daju samo rođe­noj majci koja se, bajdvej, ni ne zna njime služiti.


Ipak, kao pravi poslovnjak nabavio sam tri govorna aparatića. Jedan za primljene poruke na koje uglavnom nisam odgovarao, jedan za tajne razgovore s najbližim suradnicima, mamom, sinom i aktualnom curom, a jedan nek se nađe ako mi se digne da ga dignem.

Zašto biste tratili vrijeme na nekakav usiljeno sr­dačan razgovor bivših poznanika. Ako se javite, ostav­ljate dojam besposličara koji samo čeka na vaš poziv. U suprotnom, ostavljate dojam da negdje drugdje ko­risnije trošite vrijeme koje je za vas zlato. Stvari će dobiti na težini ako čak ni vaša tajnica nema vreme­na primiti pozive. I ona ima prečih poslova kao što su dugi razgovori na račun tvrtke s majkom, dragim i dječicom. Ako joj se pak koji puta omakne, misleći da je zovu njezini najmiliji pa ipak podigne slušalicu, naravno da neće bossu prosljediti poruku. Primit će vaš poziv na znanje i uljudno vam priopćiti da je šef upravo izašao i da ne zna kada će se vratiti, da je na poslovnom sastanku, službenom putu, a potom vas za­moliti da ostavite broj obećavši vam da će se javiti čim stigne. Dovoljno ste pametni da znate da će to biti na sveto nikad. Dovoljno ste pametni da znate da je šef za to vrijeme duboko zavaljen u naslonu svoje fotelje, da ispija kavicu ćaskajući sa zgodnom klijenticom, da u nekom luksuznom restoranu uživa u delicijama na tuđi račun, da pluta po moru na svojoj jahti u zagr­ljaju zamamne ljubavnice i da ga baš boli neka stvar za vas. Dovoljno je pametan da se pravi blesav.


Primijenivši par trikova o kojima sam govorio, stvari su se počele kretati. Sve sam više zadobivao povjere­nje, sve više uočavao sisteme prijevare kojima se dola­zilo do zarade i na koje sam počeo gledati blagonaklo­no. Čak sam ih počeo primjenjivati na vlastite privat­ne posliće koji su iz dana u dan cvjetali. Zbog novo­stečenih vrlina dočekao sam još jedno promaknuće. Nakon što mi je šef priopćio, zastao sam sekundu-dvije koje su mi se činile vječnost, zatim zamišljeno i zabrinuto, dok mi je srce užurbano lupalo, pogledao u njegovo lice sa smiješkom Mona Lize. Da sam bio onaj stari Srećko, od sreće bih mu se objesio oko vra­ta, častio cijeli odjel, vikao kroz prozor, nazivao majku, oca, sina. Ovako, izustio sam: Pa ne znam, to je velika odgovornost, razmislit ću. U brojnim knjigama u koji­ma sam tražio pomoć, a koje su govorile o tome kako steći samopouzdanje, kako zaraditi prvi milijun, kako postići uspijeh, kako reći ne... pročitao sam da nikad ne smiješ pokazati koliko ti je do nečega stalo. I bili su u pravu. Razlog mojih neuspjeha između ostalog bio je baš to, otvoreno srce i iskreni osjećaji.


TREBA IMATI VLASTITI BIZNIS

 

Nakon svih psihofizičkih tortura, pročitane literaure, popijenih steroida, konačno sam bio spreman za vla­stiti biznis. Počeo sam s nekretninama, to je najuno­snije. Brza dobit bez puno muke. Ko se još obogatio od rada. Najveću lovu donosi pretakanje nečeg tuđeg u nešto svoje. Kupi jeftino, prodaj skupo, uhvati kad je netko u krizi. Jasno da sam se u svrhu razvijanja posla povezao s ljudima na ključnim mjestima. Shva­tio sam da se veliki biznis ne može raditi ako si na vjetrometini. Komad kolača moraš podijelit s onima koji ti štite leda, bok i prsa. Mediji, odvjetnici, polici­ja, politika. S vremenom sam sastavio lijepu pobjed­ničku ekipu koja se ne bi sramila otići na bilo koje svjetsko prvenstvo za zajeb. Dojavljivali su mi za ra­zne nekretnine koje sam dobivao u odnosu na vrijed­nost za smiješne cifre, a potom s njima i vladajućima dijelio dobit. Oni su me ubacili u pretvorbu i tako mi omogućili da postanem vlasnikom lanca hotelčića za jednu kunu. Kako sam svakim danom u svakom pogledu stasao, oko mene se namnožilo raznoraznih sumnjivih tipova, naoko prijateljski nastrojenih, koji su čekali priliku da me zaskoče. Ali pošto sam pro­šao tu lekciju, znao sam što mi je činiti. S obzirom na novi status, držao sam ih blizu i daleko. Podigao sam zidove oko svog novog carstva i sebe sama. Okružen mnoštvom oslanjao sam se samo na sebe, ni rođenoj majci nisam govorio što radim, ona jadna nije imala pojma. Uostalom, kako sam postajao bogatiji, narav­no da sam razmjerno s tim postajao škrtiji. Ne dam nikome svoje vrijeme, sebe, a pogotovo svoje novce. Sve je to moje i samo moje i zato ću oko sebe sagraditi Kineski zid. Dovoljno sam pametan da ne dopustim budalama da od mene naprave budalu.

Svibanj 2012.