Posrednici

Suočivši se u početku 90-ih s agonijom Balkana, svijet je odlučio pomoći nam — i to tako što nam je poslao posrednike. Isprva su dolazili kojekakvi umiro­vljeni lordovi, potom isluženi i aktivni diplomati, obavještajci, brojni pred­stavnici europskih i sjeverno-američkih političkih udruga, naposljetku — knji­ževnici, ugledni pop-pjevači, novinari te neki potpuno nepoznati i tajanstveni tipovi. Iako su znali da nam pomoći nema, ti predstavnici bogatih i blago­slovljenih zemalja su, eto, nešto pokušavali, nudili alternativu, tjerali nas pre­govarati, a potom rezignirano dizali ruke. »Šteta«, govorili su, »tako lijepa i živopisna zemlja, a tako nerazumni ljudi«.

Aktivisti pokreta Zelenih, francuski novi filozofi, eksperti za ljubavni ne­red i drugi čudni svati ulazili su nakratko u naše dvorište, koje su opisivali kao »zonu smrti«, potom se vraćali u bijeli svijet i u tamošnjim listovima obj­avljivali članke u kojima su iskazivali sav svoj napor da nam pomognu. Jedno jutro čak je medu nama osvanula glavom i bradom legendarna Joan Baez s gitarom i zapjevala božanskim glasom: Adios mucachos, companeros de me vi­da. Bila je dan-dva i, prije no što je odletjela, ostavila je poruku: »Vodite lju­bav, a ne rat«. Mi te ljude isprva nismo razumijevali, jer smo ih doživljavali kao drage prijatelje. Nismo, naime, mogli prihvatiti njihove upute kako pa­likuća i pogorjelac mogu biti ravnopravni Gesprächspartneri, da silovana i si­lovatelj, da žrtva i krvnik imaju uopće o čemu pregovarati. Mi smo, naime, vjerovali u višu pravdu. Onda smo shvatili: ljudi koji nam nude pregovore ne vjeruju u višu pravdu, kao što sit nikad ne može gladnu povjerovati. Oni su željeli samo pokazati kako smo svi mi ljudi i da nekakva ljudskog izlaza mo­ra biti. Organizirali su brojne okrugle stolove, zajedničke ili odvojene panel diskusije s počiniteljima zločina i žrtvama, a nikakav uspjeh nisu polučili, osim ako nastavak umiranja i poniženja nije nekakav uspjeh.

Tijekom dugih i paklenih godina mijenjale su se uloge, žrtve su se ostrvile i polako postajale krvnici, a onda su pristigli novi posrednici i promatrači te konstatirali kako smo svi mi, zapravo, manje-više isti - i da se »volimo među­sobno ubijati«. Posljednjih mjeseci može se čuti teorija kako je Balkan samo jedan veliki laboratorij za istraživanje posljedica kroničnih bolesti civilizaci­je. U tom slučaju, svi mi smo samo pacijenti, pokusni kunići, na kojima se vrše određeni opiti, a Van Den Broek i ostali - samo su znanstvenici u bije­lim kutama i bijelim rukavicama, koji povremeno dođu vidjeti kako teku po­kusi, akcije-reakcije i procesi jedne smrtne bolesti (simptomi: etničko čišće­nje, koncentracijski logori, masovna ubojstva, rasizam i genocid). Dođu, na­pisu znanstvene izvještaje i zapažanja te odu, zadovoljno trljajući ruke što je sve pod kontrolom. Mi im sve skrešemo u lice, a oni se i dalje dobroćudno smješkaju, govoreći: »To su vaše puke fantazije. Vi, jednostavno, morate pre­govarati. Vi i tako međusobno komunicirate bez prevoditelja, pa se tim lakše možete sporazumjeti. Razmislite dobro: kome je rat sreću donio i kad je rat ijedan problem riješio? A ako se vi baš volite ubijati, molim, izvolite se ubi­jati, iako mi tvrdimo da su bolji pregovori.«