Bosna je problem samo za neznalice

Kad na geografskoj karti današnje Bosne s okolnim krajevima ubiciramo ta ilirska plemena, vidjet ćemo da su se njihove pokrajine sastojale od – istih veležupa k’o i u doba Kotromanića. Također je vrlo važna i slijedeća Strabonova tvrdnja: "Uz sve prednosti koje nudi Ilirska obala sve do nedavno tamo stranci nisu zalazili, bilo zbog nepoznavanja tih krajeva, bilo zbog uobičajenog piratstva. Unutrašnjost zemlje je gorovita, hladna i tamo pada snijeg…"( VII, 5, 10).
No, u kontekstu ovih navoda, Strabon iznese i činjenicu da je Baton, veliki ilirski vojskovođa, bio iz plemena Daisitihata. Batona su imali i najmoćniji ilirski Breuci (Brajci, čija zemlja se je sterala od Lašve do Drave). Rimljani su vodili skoro dvostoljetni rat s Ilirima, a zadnji dio ilirskih zemalja, Pannonia stricto sensu, tj. Bosna uspješno se je opirala Tiberijevim legijama, a rat je završio kad je, godine devete po Kristu, Baton s Tiberijem napravio ugovor o nenapadanju, tako da je Pannonia strictu senso bila, ne kolonizirana zemlja, nego li pridružena ’socius nomini romani’, koja nije Rimu plaćala danak koji su morale plaćati oružjem pokorene zemlje, kao npr. Makedonija.

OBNOVA PANONIJE IN EXTENSO

Sve do Dioklecijana, rođenog dalmatinskog Ilira iz okolice Solina koji je u kasnoj antici bio i središte, ne samo šire Dalmacije (do Posavine) nego i Dioklecijanove Panonske diaceze, koja se je sterala od Jadrana do Dunava, a sastojala se je od pokrajina Dalmacije, Noricuma (danas Donja Austrija), Panonije Savije te Panonije Valerije, a na istok se je sterala do iza rijeke Drine.
Prodorom ‘rušitelja Zapadnog rimskog carstva’, polu Huna i Germana Odoakara (435-493) preko naših krajeva u Italiju, palo je Zapadno rimsko carstvo, a mnogi krajevi od kojih se je ono sastojalo dospjeli su pod vlast barbarskih osvajača koji su provaljivali uglavnom s prostora Sarmatije, sa sjevera i sa sjevero-istoka Europe. Nakon provale Avara i Slavena na Balkanski poluotok, i sam Carigrad je dospio u opsadno stanje. Basileiosu Herakliju je trebao savez s dostatnom silom s leđa, pogotovu na zapadu Balkana i taj savez je prvi grčki vladar u Carigradu (koji je uveo grčki jezik kao službeni jezik u Istočnom rimskom carstvu), je našao s – Bijelim Hrvatima. Oni, dakle nisu bili Slaveni, jer su silaskom dostatne vojne sile udarili s leđa po Avarima i Slavenima i protjerali ih, najprije iz Sriema, a onda i iz južnih krajeva Dioklecijanove Panonske dijaceze – zauzećem i južne Ilirije, kako to zapisa Basileios Konstantin Porphiyrogenet u vrijeme našeg kralja Tomislava.
Ovdje je, za nas, od izuzetno velike važnosti ono što je o povijesti naših krajeva u povodu pobjede Bijelih Hrvata i protjeravanja Avara i Slavena, utvrđeno, kako to zapisa o fra Dominik Dr. Mandić (u svom djelu ‘Rasprave i prilozi’), "…najstarijem hrvatskom ravnom priručniku "Methodos", koji je bio sastavljen na osnovu zaključaka velikog hrvatskog crkveno-državnog Sabora u Duvnu, godine 753." (v.n.d. ss 88-9).
Dr. Mandić ovdje ispravno tvrdi i slijedeće, u vezi s tim prvim poznatim Saborom na ruševinama Zapadnog rimskog carstva, na kojemu su sudjelovali naši plemenski prvaci, vojskovođe i svećenstvo, koje su "sačuvali spomen i dosta opširan izvadak staro hrvatsko vrmenoslovlje, zvano ‘Kraljevstvo Hrvata’ i ‘Ljetopis popa Dukljanina?" To povijesno kapitalno djelo obnove naše države sadržavalo je ne samo uspomenu na razlučnice među našim drevnim predrimskom pokrajinama, nego i rudimente našeg izvornog običajnog prava iz predrimskih vremena, o čemu je nešto spomenuo i Strabon u djelu koje smo naveli (VII, 5,5).

BOSNA – BAN – VRHBOSNA

Nedvojbeno je da je prije uspostave vrhovne vlasti Rima nad našim krajevima postojao naziv BASSANIA kao i naziv BATON. Postavlja se pitanje: imaju li ti antički, predrimski nazivi, neke uzročno-posljedične veze s kasnijim nazivima BOSNA, BAN i ŽUPAN?
Prvo: Herodot nam je ostavio zapisanu, petsto godina prije Strabona, tvrdnju da su Medijci davno prije njegova vremena ‘naselili krajeve između Dunava i Jadrana’, te da su i ‘Veneti bili Iliri’ (H. ‘L’, V, 9). Drugo: zapovjednik vojske Darija velikog, njegov brat nosio je naziv Artaban, što znači ‘vrhovni ban’. Riječ ‘ban’ postoji i danas u perzijskom jeziku, jednako se piše i izgovara i ima isto značenje kao i u hrvatskom jeziku. Da li je ta najviša vojna titula Veliki Ban (npr. Veliki Ban Ninoslav u Bosni, kojeg su Splićani prihvatili i kao ‘kneza Splita’) ostala na snazi i u Rimu pridruženoj Užoj Panoniji, odnosno njezinom jezgru Bosni, zemlji Daisitihata? Da li, možda, titule Ban i Župan, zapisivane i kod antičkih pisaca Grka i Latina, predstavljaju približno pisanje titula Ban i Župan, kako su ih činili strani zapisivači?
Mi danas imamo materijalni dokaz da je to tako! U beogradskom ‘Narodnom muzeju’, postoje dva otiska pečata Velikog župana Raške Stefana Nemanje, od kojih je jedan dobro očuvan i dobro čitljiv! Otisak tog pečata očituje grčka slova u slijedećem redu službenog naziva i naslova Stefana Nemanje, Velikog župana Raške: SFERAGIS – STEFANU MEGALUZU PANUTON NEMANIA. Prijevod: PEČAT STEFANA VELIKOG župana NEMANJE.
U starogrčkom jeziku sufiks ‘-uton’ ima niz značenja od kojih su najvažniji: -do, -iza, -pod i -ispod. Dakle titula MEGALUZU PANUTON znači – Veliki Župan. PAN-UTON – BAN-DOJN. To je, usput navedimo, i moj prijevod titule BATO i BATON koje nalazimo kod starih grčkih i latinskih pisaca (u knjizi ‘Ban Kulin i krstjanska Bosna’). Dokaz je tu! Uostalom, na nadvratku dvorske kapelice Sv. Križa u Ninu, imamo ispisanu na latinskom jeziku iz 800!-te godine titulu -IUPPANO- tj. Župan. Od Darija do Karla Velikog, u našim krajevima opstale su u kontinuitetu naše drevne titule koje su tu donijeli, najvjerojatnije, oni Herodotovi doseljeni Medijci u davna vremena (najkasnije dolaskom svekralja Darija u Europu).

BOSNA JE BOSNOM POSTALA

Uz očiglednost značenja titula BATON i BATO tj. PODBAN, odnosno ŽUPAN (su-ban), nazvana je i prijestolnica Velikih Banova VRH-BOSNA, kao i okolne zemlje koje su bile vlasništvo Velikih Banova koji su stolovali u Vrhbosni. No, Bosna je, i nakon dolaska Bijelih Hrvata u siru Panoniju (poput dolaska Franaka u Galliju Transalpinu u tim burnim vremenima), bila tek jedna od tri banovine od kojih se je sastojala KRALJEVINA HRVATSKA tako nazvana na obnovljenom državnom prostoru, na Saboru u Duvanjskom polju iz godine 753, kako to stoji u "Methodosu", i prema prihvatljivom tumačenju o fra Dominika Dr. Mandića. Uostalom u svom magistralnom djelu "Pregled povijesti hrvatskoga naroda" Dr. Ferdo Šišić je, još prije prvog svjetskog rata, upozorio na sve tri banovine kao sastavnice Kraljevine Hrvatske i Dalmacije.
Po utrnuću naše narodne dinastije Trpimirovića i prelaskom hrvatske krune na glavu madžarskog kralja, Posavska banovina, kojoj je prije krunjenja za kralja vladao ban Dmitar-Zvonimir, je tu krunu prihvatila i odlučila braniti, no krajevi južno od Save, posebno Banovina Bosna su odbili to priznanje i nastavili živjeti posebnim državnim životom. Kao što god uzu Panoniju tj. Banovinu (Bosnu) nisu mogli vojno poništiti Rimljani, to nije pošlo za rukom ni Mađarima, pa su tu samosvijest Bosne poštivali i Turci – dopuštajući Bosni da nastavi živjeti autonomnim životom kao sastavni dio Otomanskog carstva, a jezik Bosne je bio i jedan od – službenih jezika Otomanskog carstva.
Smisao posebnosti Bosne održao je njezin kontinuitet državnosti daleko dulje i od Banovine posavske i od Velike županije Raške, koja je poslužila kao jezgro za nastanak Srbije.
Uzme li se u obzir nepobitna činjenica, da je samo u Bosni bilo Velikih Banova i Velikih župana, te da je Raška bila jedna od Veležupa Velike Banovine Bosne, shvatit ćemo i ambiciju Stefana Nemanje da eliminira s položaja Velikog Bana Kulina kako bi, nakon eliminiranja svog starijeg brata Tihomira, postao on i Velikim Banom i zavladao svim Veležupama od Morave do Kupe na zapadu. Da bi to postigao, Stefan Nemanja je bio ‘veći katolik od pape’ – pisao je tadašnjem papi Inocentu III denuncijatorsko pismo protiv Velikog Bana Kulina i optuživao ga da je heretik, pak tražio od Pape vojnu pomoć da u Bosni uspostavi pravu katoličku vjeru.
Papa je ipak bio oprezan čovjek i poslao je u Bosnu posebnu inspekciju koju su predvodili splitski nadbiskup Bernard i papin kapelan Casamaris, da provjeri pravovjernost i Crkve bosanskih krstjana a i samog Bana Kulina. Za tu svrhu sazvan je Sabor na Bilinu Polju (dne. 06.04.1203), na kojem su se dogodile dvije za opstanak Bosne, kao posebne Banovine, kljucne stvari. Papina delegacija nije nasla u ispovijedanju Bosanske crkve ikakve hereze, a Ban Kulin je prihvatio nadleštvo Svete Stolice nad Crkvom bosanskih krstjana s tom razlikom što je bogoslužje ostalo na narodnom jeziku, jer u Bosni ni mnogi svećenici, a kamo li kršteni ljudi nisu razumjeli ni latinski ni grčki.
No, da bi umirio Nemanju i bar donekle zadovoljio njegove ambicije, papa Honorije III je prihvatio da se stariji Nemanjin sin, Stefan, okruni za kralja Raške (to još nije bila Srbija) i to krunjenje Stefana Prvovjenčanog dogodilo se je 1217. Tako je nastala ‘Dinastija Nemanjića’. Ovdje vrijedi spomenuti i činjenicu da Nemanjići potječu iz Kotora u Boki Kotorskoj, da je za vladavine Nemanjića Kraljevina Raška (Dante i kralja Draghutina – 1276-1282, naziva ‘re di Rascia), a kasnije i Srbija bila zemlja katolika istočnog obreda. Fra Vito iz Kotora je bio arhitektom i nadzirateljem gradnje samostana Visoki Dećani, a ‘Uroš III Dećanski’ je pokopan 1331. u crkvi tog samostana po – katoličkom obredu.
Odvajanje Srpske crkve (stvorene po uzoru na Bosansku crkvu) od Svete Stolice dogodilo se je oko godine 1354, kad je Sveti Sinod donio i osnažio "Dušanov zakonik" koji je napravio nagli i totalni rez između vjere Nemanjića i vjere cara Dušana i onih koji su došli iza njega. ‘Dušanov zakonik’ je predvidio hitnu prinudu napuštanja katolicizma koji je nazvao ‘latinska jeres’ a za one koji nisu htjeli napustiti katoličku vjeru predviđene su drastične kazne – pogubljenja i sakaćenja.

BOSNA JE BOSNOM OSTALA

Povijest Bosne nastavila se je u tradiciji državne nekad veće nekad manje samostalnosti, a Veliki ban Tvrtko I za volju Svete Stolice krunjen je i za prvog kralja Bosne, premda po obredu domaće Crkve bosanskih krstjana. Tako je bilo i sa kraljem Tomašem. Jedini bosanski kralj koji je krunjen samo po latinskom obredu bio je kralj Stipan Kotromanić, zadnji bosanski kralj, koji je ubijen u povodu posvemašnjeg osvajanja Bosne po otomanskim vojnim trupama. No i u okviru Turske, Bosna je bila posebna zemlja. Njezino plemstvo je bilo priznato i poštivana su mu sva prava, kao i samom turskom plemstvu. Potomci su im nosili naslov ‘ađami oglu’ (plemeniti sinovi). Prava da ispovijedaju i naučavaju katoličku vjeru pod turskom vlašću u Bosni su, priznata i relativno poštivana bosanskim franjevcima – ubuduće jedinim čuvarima identiteta bosanske nacije i tradicije bosanske države, s mnoštvo relikvija i ostalog arheološkog i povijesnog materijala po zbirkama svojih samostana. Da njih nije bilo mi danas ne bismo znali tko smo.
Franjevci su u neku ruku bili i posljednja bosanska dinastija koja nikad nije prestala voditi računa o očuvanju samosvijesti svojih krštenika, ljubomorno čuvajući navike, običaje, jezik i specifičnu bosansku kulturu pa i pismo ‘bosančicu’.
U vrijeme tri okupacije Bosne: nakon otomanske, te habsburške, došla je i najbarbarskija srbijanska okupacija koja je Bosni zanijekala ikakvo pravo na kontinuitet svoje, ne samo državne, nego i nacionalne posebnosti. Uzalud. Dok je stećaka bit će i Bosanaca, dok je Bosanaca bit će i fratara. Dok je fratara, bit će i svijesti o državotvornoj tradiciji Bosne u sve jačoj skoro nagonskoj potrebi da bude, nakon postignute nezavisnosti u povodu referenduma od 01.03.1992. i – slobodna. Na svojoj zemlji, na plemenitoj!
UKRATKO: Prosto su neshvatljive dvije stvari koje se sad, nakon što je Bosna postala, slobodno izraženom voljom svoje nacije, nezavisna država i članica OUN, i na unutrašnjem i na vanjskom planu množe se sve moguće verzije o opstanku, o unutrašnjem uređenju pa i o ‘ovisnosti’ Bosne o susjednim državama. To je posljedica neznanja onih koji su nam nametnuti za diktatore od Benjamina Kallaya do danas. Oni bi nam htjeli zabraniti da ostanemo ono što smo oduvijek bili i prisiliti nas da budemo ono što mi ne želimo biti – neki izmišljeni narod u izmišljenoj državi kako bismo, sasječeni na svom narodnom i državnom panju, malo po malo utopili u neku izmišljotinu i – nestali. Da bi to postigli nevidljive sile nam zabranjuju da obnovimo svoje skupno pamćenje i uvedemo ga u školstvo i u javni život, a nameću nam – nožem pod grlom – neke izmišljene ‘poludržavne’ diktate. Uzalud im muka. Po logičnosti kauzaliteta što nema prošlosti – ne može imati ni budućnosti!
Jer, zbog gluposti proizišle iz neznanja, i premda je Berlinski Kongres jednoglasno donio odluku da se Bosna vrati Bosancima i polako osposobi za suživot među zapadnim europskim državama, na Bosnu je izvršen 1914. udar koji je proizveo sav kaos u svijetu u toku dvadesetog stoljeća. Taj kaos gurnuo je Bosnu u tri velika i pogubna rata, ali Bosnu nije ni pomakao s mjesta. A to je jednostavno nemoguće. Zašto?
Pitanje Bosne je jednostavnije i lakše riješiti i od pitanja obnove državnosti i Hrvatske a osobito i Srbije. Dok u Hrvatskoj imamo na perifernim krajevima razne narodne manjine koje bi i dalje živjele u zajedništvu hrvatske nacije po svojim specifičnim navikama i običajima, dotle je Srbija najsloženija od svih država i ne samo u tom dijelu Europe: tu su: Mađari, Rumunji, Vlasi, Bosanci, Arbanasi, Bugari, Makedonci, Cigani, itd., kao narodne manjine u ukupnosti srbijanske nacije. A na vjerskom pak planu tamo postoje: pravoslavci, muslimani, katolici, protestanti i ateisti, itd. Da i ne govorimo o specifičnosti starije povijesti svih tih sjedilačkih! ‘narodnosti’, jer su samo Srbijanci – došljaci, ako koji žele ne samo vladati svojom voljom nad svima, nego i – sve ih prije ili poslije posrbiti.
U Bosni nema ni većih narodnih manjina, postoje vjerske zajednice, tu se i dalje govori jedan te isti jezik, a na istom prostoru je obnovljena i država Bosna praktički jednaka po unutrašnjoj strukturi iz predrimskog, rimskog i postrimskog perioda, osobito u doba dinastije Kotromanića (koja još nije posve izumrla, jer ima još živih Tvrtkovića).
U takvoj jasnoći povijesnih i postojećih odnosa u Bosni dovoljno je primijeniti povijesno-pravno rješenje: obnoviti Bosnu na svojim povijesnim temeljima iz vremena Kotromanića, kad smo bili: jedna zemlja, jedna nacija koja je govorila istim jezikom.
Današnja Bosna je isto što i dosadašnja. Najkraće rečeno: Stavite desnu ruku na papir s podlanom dolje i s hrptom gore. Opišite rubove pesnice – oko podlane, povrh prsta, do palca i dođite do zagavka šake. Dignite ruku i pogledajte sliku: To je slika Kotromanića Bosne sa svim svojim županijama: palac pokriva Hum, kažiprst Zapadne strane, srednjak Donje kraje, prstenjak Usoru, a mali prst Soli. Nema se tu ni šta dodati ni uzeti!
A što se tiče naše bosanske nacije (nacija je isto što i univerzalnost građana, a koja se sastoji od raznih ljudskih skupina, etničkih, vjerskih itd.), podlanica predstavlja našu povijest u toku trajanja naše državne samostalnost. A prsti koji proizlaze iz podlanice predstavljaju ljudske grupe nastale od dolaska Turaka na ovamo. A sve je to jedna istorodna i neodvojiva cjelina. Tek nakon posvemašnje obnove države Bosne na svojim povijesnim temeljima – i nikako drugačije, jer to je jedino rješenje kojem se ne može naći ni zamjene ni zamjerke – moći će biti moguće poraditi i na uklapanju solidne i neranjive države Bosne u strukture međunarodnih integracija.
Stari Bosanac, sveti Jere zapisa, da je ‘Ignorantio – mater malorum omnium? A mi bismo rekli, tko nema pamćenja, ostaje mu pamet: neka uči da shvati: Podlanica bez prsta je sakata, a prsti bez podlanice su mrtvi. Kad mozak zdrava čovjeka upravlja svojom živom i čitavom rukom, može po svojoj centralnoj volji i ‘klade valjati’ i svirati na orguljama s pet registara…

ZAKLJUČAK: Ljubi rodnu grudu, poštuj svoga komšiju, da sretno živiš i bude ti dobro na zemlji svojoj na plemenitoj. U to se sažima svo običajno pravo Bosne!

>>> preuzeto od: blog jednog pjesnika, Dr Tomislav Dretar

www.tomislavdretar.info