Nobelovac Ivo Andrićje 1920.godine svom prijatelju Maxu Lewenfeldu, podrijetlom Židovu, po zvanju liječniku, koji se rodio u Sarajevu, a živio u Parizu, poslao pismo u kome između ostalog piše:
"U Bosni ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstoće karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećaja, privrženosti nepokolebljive odanosti, toliko žeđe za pravdom. Ali ispod svega toga krije se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas... Tko u Sarajevu provodi budan u krevetu, taj može čuti glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jedne minute, točno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam, i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat s pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, sablasnih turskih sati, po čudnu računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta. Židovi nemaju svog sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok se spava, u brojanju pustih sati gluhog doba bdije razlika koja dijeli ove pospane ljude koji se budni vesele i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek nalik na mržnju, često potpuno istovjetna s njom. Tu osobitu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi inozemni znansvenici dolazili u Bosnu proučavati mržnju, kao što proučavaju kugu, samo kad bi mržnja bila isto tako priznat, izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je kuga."
Zapažanja Ive Andrića iz "Travničke kronike", napisane krajem 1945.godine :
"Kako je moguće da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko koliko njeni najbliži susjedi imaju, kad je narod u njoj podijeljen kao nigdje u Europi? Četiri vjere žive u ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnoga života daleko u tuđem svijetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jeruzalemu, ili sam Bog zna gdje, samo ne ondje gdje se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uvjetovani štetom i nazatkom svake od tri ostale vjere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću većinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca."
pv