Kad nestane cigara

Branko DEDIĆ


Kad nestane cigara, a hoćeš pušiti u neko gluho doba noći, nema ti druge nego zabosti njušku ispod kauča. Znam da ima jedna tamo. Skotrljala mi se prije mjesec dana.

Zaviriš čučeći glavom prema dolje, ali naravno - ne vidiš ju. Onda nervozno legneš potrbuške na pod, a tamo te dočeka nekakav iznenadni mrak; otkud sad tu mrak ispod kauča, a u sobi fino gori sijalica; dakle, mrak se sakrio; zaboravljeni mrak.

Gunđajući probaš ignorirati mrak, pa kao tobože čiriš u taj mrak; pošto vidiš lijepo da i nije baš neki bezazleni mrak koji bi lako popustio, a baterije garam nemaš, ili imaš, ali ne valja, nakreneš glavu u stranu, ali smeta ti nos da bi žmireći na jedno otvoreno oko, ono drugo širom otvoreno potpuno priljubio rupi ispod kauča.

Probaš zavući ruku, ali ruku možeš zavući samo do kraja dlana, dalje ne, preusko, a na dlanohvatu - ništa.

Sjetiš se da bi bilo dobro probat čačkat lenjirom, pošto je on tanak i dugačak, ali nemaš ga; bio bi dobar i hrač, ali nemaš ni njega. Jedino da odeš kod komšije u dvorište pa da uzmeš podupirač za veš, a možda bi i bio debeo da se provuče kroz rupu; garant bi bio i predugačak.

Unaprijed znajući, ali za svaki slučaj, probaš onim batrljkom slomljene kuhače malo čeprkati ispod kauča, ali osim paučine koja ti i nije ulila bog-zna-kakvu nadu, ništa ne izvučeš.

Grabilica za supu okrenuta naopačke je fakat malo duža i fakat je donijela rezultat - izvučena su tri do kraja popušena i zgvrčena i sasušena pikavca, jedan čep od pive i nekakav jako zgužvani papirić. Kad sam ga malo poravna na parketu sve bi rekao da mu je naslov bio »od sutra« i počinje sa "radikalne promjene su ti neophodne ako želiš prekinuti ovo očigledno srljanje u prop ... «


Dobro, rekoh, znači generalka je u pitanju.

Pribavim dva mala tronošca koja ću podbaciti nogom ispod kauča kad ga dignem u ztak, ali ga prvo trebam malo odmaknuti od zida da imam mjesta, ali, naravno, smeta tepih da ga izvučem, da bi tepih malo pomakao, treba maknuti i stol i stolice koje stoje na njemu; no dobro, imam ja i vremena i živaca i ništa mi nije u životu mrsko, ne budi lijen; stolice u kupatilo, pošto nema balkona; stol na kauč, pomakni tepih, povuci kauč, vrati stol, hoo ruk, kauč u zraku, hoklice - prvo lijeva pa onda desna, i evo ga - utekao mrak ispod kauča, nemam pojma kad i gdje je nestao, ali ga sad više nema.

I kad tamo ispod imaš šta vidjeti. Čudni svati.

Prazna kutija šibica, čep od vina (plutani, molit ću lijepo, plutani ­ipak sam ja fini gospodin), plivadon i nekakva kapsula, upaljač koji ne radi, velika žuta petobanka, jedna muška crna čarapa, malo ukočita, samoimobilizirana, zgužvano pismo, garat ljubavno pošto je pisano crvenom tintom, ali ga neću sad čitati pošto sam nervozan zbog cigara, čitat ću kasnije, sasušiti uložak, napušteni brlog od miša šta je zimus probao naći ovdje utočište, ali se bio debelo zeznuo, napustio me u po mrkloj noći i cičoj zimi uvrnut od gladi ko rogač, dva papirića - na jednom piše "važno«, ali mu se ne vidi sadržaj nego samo redni brojevi, a na drugom je naslov velikim slovima "e sad je dosta«, no i njega ću čitat kasnije, gdje je cigara, račun iz trgovine s nekim iznosom u milijardama, jedva sam izbrojao nule koliko ih se naslagalo, štipaljka, jedan čep od fante (taj moj nije garat pošto sam fantu pio zadnji puta u rano ljeto 88.; pamtim još dan danas taj kobni dan poslije kumove komovice), rajsnigla, pet krivih eksera, ali krvnički krivih, jedna stvrdnuta žvakaća, mislim da je okus malina, tako bi se reklo po izgledu, šarafciger - a nema gdje ga sve nisam tražio, mamicu li mu i uza sami zid, uz sami kraj kauča, točno nadohvat ruke - cigara.

Fino, mislim se, nisam kauč trebao ni izvraćati ni pomicati.

Ali dobro, sad možeš u miru zapalit.