Iz povijesti Bosanske Posavine IV

Započet ću ovaj mali povijesni izlet riječima pokojnog fra Grge Vilića:

„Što smo tražili to smo i dobili. Svi južno-slavenski narodi, osim Slovenaca iskusili su tursko doba. Iskusili su dijelom i Europu i umjesto da se spametuju svi južno-slavenski narodi u isto vrijeme kolektivno polude.“

Ključnu ulogu , s hrvatske strane, u cjelokupnom procesu igrao je Franjo Supilo koji je bio na potpuno suprotnim pozicijama u svojoj ranoj fazi (do 1903.) i svojoj kasnijoj fazi glede odnosa prema Bosni i Hercegovini tada još u sastavu turske Carevine, ali pod upravom Austro-Ugarske Monarhije. U „Crvenoj Hrvatskoj“ (dubrovačke novine) Supilo je pisao 20 listopada 1894. godine:

„ S jednim smo samo načistu: da na Bosnu i Hercegovinu, po historiji i po narodnosti, imamo više prava od Srba. - Po historiji: jer Hrvatska tamo ima i svojih silom otetih zemalja, dok ih Srbija nema, pošto Bosna nije nikada bila srpska, ako ne na silu, jer je  Hrvatska za Bosnu prolila dosta krvi svojih sinova, što se o Srbiji ne može reći. Po narodnosti, pak, što, ne obazirući se na prošlost i plemensko dokazivanje koje bi sve bilo nama u prilog - i danas, u slučaju jednog plebiscita Bošnjaka i Hercegovaca koji bi imao odlučiti između Hrvatske i Srbije, mi bismo dobili najmanje dvije trećine. Jer, iako u Bosni nije razvijena hrvatska svijest, ali ipak, uz 350 000 katolika Hrvata i muhamedanci, koji u svojim rukama imaju posjed, ukoliko svi nijesu Hrvati, ipak bi prije krv prolili nego bi dopustili da ih upregnu pod Srbiju.“

I četiri godine nakon toga Supilo je imao posve jasne odrednice hrvatske politike općenito i glede Bosne i Hercegovine posebno. Slijedom svoje pravaške politike i ideologije stvorenoj na idejama Ante Starčevića i Eugena Kvaternika je pisao:

„Hrvatska politika ima točno opredijeljeni cilj: da se okupe u jednu skupinu Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Istra, a zatim okupirane zemlje Bosna i Hercegovina. Iz ovoga da se - u okviru Habsburške Monarhije - načini jedna država s hrvatskim narodnim obilježjem, rješavajući s ostalim narodima i zemljama Monarhije dogovorno neke poslove, koje će uglaviti kao zajedničke. Centrum ovoga slobodnoga narodnoga sklopa ima da bude naš Zagreb, koji je ionako središte duševnog života Hrvatstva.“

Tako je pisao „mladi Supilo“, ali postoji i „stari Supilo“ koji je govorio, prozivao i dokazivao potpuno suprotno. Kao da ga je lupio grom iz vedrog neba. Taj drugi Franjo Supilo nemilosrdno se obarao na sve što je hrvatsko u toj nesretnoj politici u još nesretnijoj zemljici Bosni, a vrhunac je bila njegova izjava u hrvatskom saboru 1907. da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež u Hrvatskom Saboru i prekid sjednice. Supilo je postao politički mutant i mrzitelj Germanstva, a taj njegov moralno-politički hir platit će Hrvatski puk. Na meti su mu bili ponajprije prvi nadbiskup Vrhbosanski Josip Stadler i drugi „klerikalci“. Ono što je Supilo, zajedno sa drugim „jugopionirima“ toga vremena koji su se nazivali „naprednjacima“, nije htio priznati, a možda nije ni mogao, jest to da je politika „novog kursa“ najviše odgovarala Srbima i njima jedino zapravo išla na ruku, ne samo u BiH, nego općenito.

...............................................

Po dokumentu (Krfska deklaracija), potpisanom na otoku Krfu u Grčkoj, 1917. godine naznačeno je da će poslije završetka rata doći do političkog ujedinjenja prostora koji su bili pod Austro-Ugarkom vlašću (BiH, Hrvatska, Slovenija, Vojvodina) sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Hrvatski političari su inzistirali da se istakne kako ta buduća zajednička država treba biti uređena na federativnoj osnovi što su srpski političari izbjegavali formulirati opravdavajući se činjenicom da to narod mora sam odlučiti na izborima. Bila je to vješta igra Nikole Pašića  za koju je i sam govorio: „pregovarati, pregovarati i na kraju raditi po svome.“

U zajedničkoj državi različiti su se narodi našli bez temeljitih priprava i ne poznavajući se dovoljno. Nije se ozbiljno razmotrilo nedostajanje zajedničke povijesti, razlike u institucijama, kulturnoj podlozi, ideologijama i stupnju gospodarske razvijenosti. Nije se priznavalo stvarnost postojanja više naroda, više političkih ciljeva, različitih interesa. Ubrzo se pokazalo da nova država može imati jednu vladu i represivan instrumentarij, ali ne i ideološki temelj, narodnu jedinstvenost i općeprihvatljivu politiku. Prvotni se zanos ubrzo počeo raspadati u stvarnosti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dana 28. lipnja 1921., donošenjem takozvanog Vidovdanskog ustava, gdje dolazi do promjene imena države u „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“ pa je taj naziv uobičajeni nego prvobitni. Mnogi , nacionalno svjesni, hrvatski političari bore se za obranu dostojanstva, nacionalnog identiteta i kulture cjelokupnog hrvatskoga naroda a s time i u Bosanskoj Posavini. Vlast kralja Aleksandra Karađorđevića u Beogradu, koja je, inače, proklamirala ravnopravnost među narodima, ali sprovođenje politike je bilo smišljeno i u korist Srbije. Svugdje su dominirali srpski kadrovi, od prosvjete do gospodarstva i politike. Čak se srpsaka pravoslavna vlast miješala u vjerski život Hrvata. Izbor i imenovanje katoličkih dostojanstvenika i starješina nije mogao biti obavljen bez kraljeve suglasnosti. U školama dominirao je nauk o srpskim svecima i molitvama. U vojsci je časnički kadar bio uglavnom srpski, čiji kontinuitet se nastavio i u „Drugoj Titovoj Jugoslaviji“.

Obzirom da je područje Bosanske Posavine uglavnom ravničarsko sa manjim dijelom pitomog brdsko-planinskog, s velikim se nadama očekivala agrarna reforma, najavljivana od strane vladajućih krugova, a u prvom redu mjere melioracije, odvodnje i isušivanja močvarnih terena. Ništa se, usprkos proklamacijama, nije poduzimalo u tome pravcu. Bijeda i siromaštvo, slaba obrada zemlje, česte poplave ne samo većih rijeka; Bosne i Save, nego i manjih rječica i potoka kao što su: Brka, Lomnica, Tinja, Tolisa, Srnavica, Ukrina i druge, donosile su mukom obrađene i zasijane površine raznim kulturama a najviđe ječmom, pšenicom i kukuruzom. Život je bio težak i mukotrpan. Kraljevina Jugoslavija, kako su Posavljaci govorili „opančarska država“, bila je izrazito nerazvijena zemlja s poljoprivredom kao glavnom privrednom granaom. I dok je u to vrijeme velik broj zapadnih zemalja sve više poprimao karakter industrijskih razvijenih zemalja, dotle je kraljevina Jugoslavija bila na dnu euorpske ljestvice razvijenosti. Strani kapital je slabo prodirao u zemlju u kojoj su nesređeni politički odnosi, što je staro pravilo i oprez poduzetništva. Sama vladajuća garnitura bila je zaokupljena kako se održati na vlasti kojekakvim političkim makinacijama. Zato nije nikakvo čudo bilo gledati slike golemog kontrasta, dok na poljima ratara Zapadne Europe, traktori i drugi strojevi obrađuju zemlju, dotle  na našim poljima, poljima Posavine i šire, prevladava konjska i volovska zaprega.

U industriji također bijedno stanje. Korištena je zaostala i pohabana tehnologija. Ljudi iz Bosanske Posavine tražili su spas u odlasku u inozemstvo u zemlja zapadne Europe pa čak i preko Oceana sa kompetnim obiteljima i bez povratka. Ovaj migracioni val zahvaćao je, nažalost, mahom hrvatsko pučanstvo. Odlazili su ljudi trbuhom za kruhom. Ostajali su samo oni najuporniji, radeći krvavo u svome znoju i muci. Za jedan dan kosidbe moglo se zaraditi jedan kiligram brašna, pa ti živi sad! Tako nizak standard življenja odrazio se i na zdravstveno stanje ljudi kao i na životni vijek pučanstva u cjelini. Razne bolesti i vrlo često harale su Posavinom. Bubrežne bolesti, nefritis u prvom redu. Čestio slučajevi tuberkuloze, u ono vrijeme poznate pod nazivom sušica, bili su posljedica slabe i nedovoljne ishrane, između ostalog. Da zlo bude još veće, koncem tridesetih godina prošloga stoljeća, pred početak Drugoga svjetskog rata, javlja se na području Posavine četnička hajdučija. Često zaustavljanje, zlostavljanje, otimačine, prepadi, pa i ubojstva, a žrtve su bivale najčešće Hrvati i Muslimani.

U vrlo kratkom vremenu od uspostve Kraljevstva SHS, hvatski puk je shvatio počinjenu pogrešku. Tako su i Hrvati Bosanske Posavine u najvećoj mjeri prihvatili politiku Hrvatske seljačke stranke sa Stjepanom Radićem na čelu. HSS je djelovala na povratu hrvatskih prava; političkih, kulturnih i gospodarstvenih. Beograd je na to reagirao odbojno, gdje se prelazi u otvoren otpor politici HSS-a što će se na žalost i dogoditi u tzv. Narodnoj skupštini u Beogradu, 20 lipnja 1928. godine, u atentatu na vođe HSS-a, Stjepana Radića i brata mu Pavla. Pri tom Stjepan je zadobio smrtonosne rane od čijih je posljedica i umro u Zagrebu, 8. kolovoza iste godine. Ti pucnji, Puniše Račića, bili su pucnji u cjelokupni hrvatski puk. Tada je i najvećem hrvatskome političkom slijepcu postalo jasno da je raspad na vidiku. Gibanja i uzburkanost koja su nastala tada u Kraljevini SHS, a što je vodilo raspadu ove Versajske tvorevine, motiviralo je kralja Aleksandra da 6. siječnja 1929., proglasi i zavede otvorenu diktaturu. Umjesto demokratskih sloboda i prava, hrvatski puk biva još više stegnut i zaplašen. Dolazi do promjene imena države u Kraljevina Jugoslavija.

Godine 1939., novi vođa HSS-a dr. Vlatko Maček izborio se za jedinstvenu Hrvatsku banovinu. Bio je to trenutak kad je srpska politika, usljed djelovanja i međunarodnih čimbenika, morala pristati na minimum hrvatkih zahtjeva sa čime je ujedno i priznala pravo jedinstvu hrvatskih zemalja u sklopu i na temelju povijesnih, zemljopisnih, etničkih, gospodarstvenih, kulturnih i drugih prava. Naravno, Bosanska Posavina, kao hrvatska zemlja, odnosno pokrajina sa većinskim hrvatskim pučanstvom, našla se u granicama Banovine.

No, već to što je Banovina Hrvatska osnovana uredbom, a ne ustavom, dokazuje, da se nije radilo o državnome preustroju, nego o upravnom preustroju države. Prvi član Uredbe glasio je: „Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjedište Banovine Hrvatske je Zagreb.“

Stvaranje Banovine Hrvatske trebao je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuređenja države, pa se isčekivalo i skoro formiranje srpske banovine, čiji je naziv, prema sačuvanom nacrtu o njenoj organizaciji, trebalo da bude „Srpske zemlje“. Ova nova upravna jedinica trebala je da bude sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska, Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i da ima sjedište u Skoplju.

Politički predstavnici Hrvata pa i sam Maček nisu smatrali granice Banovine Hrvatske definitivno određenim i očekivali su da to one postanu nakon povlačenja granica između srpske i hrvatske jedinice. Položaj Bosne i Hercegovine, u tom se kontekstu razmatrao u više varijanti koje su opet zavisile od daljeg razvoja događaja u zemlji. U slučaju da se, pored hrvatske i srpske, stvori još i slovenačka banovina, podržale bi se autonomije Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Ako to ne bi bilo moguće, za ove bi se dvije pokrajine tražio plebiscit.

Sporazumom Cvetković-Maček na samo da nije ponuđeno trajno i za sve zadovoljavajuće rješenje nacionalnog pitanja, nego je otvoren i čitav niz drugih problema, pa i problem Bosne i Hercegovine. Dr. Maček je u pregovorima o ustroju Banovine zapostavio bosansko-hercegovačke muslimane. Teško je predpostaviti kako bi se proces nacionalnog uređenja države dalje odvijao i kakva bi rješenja konačno ponudio. Izbijanjem travanjskog rata 1941., taj proces je prekinut.

No, Europom su, u to vrijeme, puhali opasni politički vjetrovi. Fašizam je uzimao sve više zamaha. Hitler maršira u Austriju, napada Poljsku. Početkom travnja 1941. godine Drugi svjetski rat je došao i na naše pragove.

Konzultirana literatura:

Jure Krišto „Riječ je o Bosni“

Stjepan Mikić „Bosanska Posavina u krvi i plamenu“

Trpimir Macan „Povijest hrvatskoga naroda“

Ante Valenta "Podjela Bosne i borba za cjelovitost"

>>> u peti dio