Oj djevojko điđo moja, điđala te majka tvoja
Zvonko MARTIĆ
Nakitom nazivamo predmete domaće ili zanatske izrade kojima se ukrašava tijelo i odijelo. Za nakit se često koristi i izraz kitnja zbog njegove funkcije kićenja ili srma u središnjoj Bosni (od turske riječi za srebro). Do danas je najviše sačuvan nakit seoske tradicije iz 19. i 20. stoljeća. Nekoć je takav nakit pripadao tradiciji gradskog stanovništva. Kada se u gradovima krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo nositi skuplji i moderniji nakit sa zapada, pala je cijena starom nakitu i on je postao dostupniji siromašnijem seoskom puku. Međutim, ovaj nakit je ostao u gradskoj tradiciji sve do prve polovice 20. stoljeća.
Razni nakit kakav je do danas sačuvan, postojao je i prije turskih vremena. Međutim, nazivi pojedinih ukrasnih predmeta mijenjaju se pod utjecajem nove vlasti i jezika pa se često stječe dojam kao da je u Bosni i Hercegovini napravljen prekid, kao da ništa što je postojalo prije turske vlasti više ne postoji. No, Bosna je bila poznata po rudnicima srebra i izradi nakita tehnikom filigrana i prije pada pod otomansku vlast. Nakit Hrvata u Bosni i Hercegovini snažno je obilježen srednjovjekovnom tradicijom izrade srebrnih ukrasnih predmeta. Nemalo sam se iznenadio kada sam na kratkom suknenom kaputu iz Debeljaka kraj Banje Luke vidio ukras s motivima nakita iz starohrvatskih grobnica koji se sada čuva u muzeju u Livnu. Padom Bosne i Huma (staro ime za Hercegovinu) pod tursku vlast i u načinu kićenja počinje prevladavati orijentalni utjecaj. Nažalost, još nitko nije istražio koliko je to bio obostrani utjecaj. Tako sam, godinama istražujući, rijetko čuo da je narod iz Bosne i Hercegovine imao utjecaja na kraj u koji su se doselili ljudi iz ovih krajeva.
Klikni na foto...
Tijekom gotovo petstogodišnje turske vladavine zadržala se proizvodnja srebrnog nakita specifična za ovaj dio carevine. Turski povjesničar umjetnosti Arsven ističe kako se u Bosni izrađivao najbolji filigranski nakit u čitavom Turskom Carstvu. Dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu te jačanjem gospodarske moći stanovništva, u 19. se stoljeću, počinje nositi više nakita kojemu se dodaju austrijski srebrni novci. Inače, prije se u literaturi pisalo da je u Bosni i Hercegovini zabilježeno dvadeset i dvije vrste novca u nakitu. Danas ih je više jer se u upotrebi izrade nakita koriste kovanice novca iz zemalja zapadne Europe, ali i konvertibilne marke i pfenizi.
Nakit je, uz domaću proizvodnju, stizao i trgovačkim putovima iz drugih dijelova Turskog Carstva. Veoma je bio cijenjen filigranski nakit što su ga izrađivali Albanci katolici. Siromašnije je stanovništvo kupovalo i tzv. lažni filigran izrađivan tehnikom lijevanja. Najbolji majstori livci bili su Hrvati iz Janjeva. Kao putujući trgovci, svoj su nakit prodavali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Bosna je ostala, zahvaljujući dubrovačkim trgovcima, u vezi i sa zapadnom Europom. Uz nakit od pozlaćenog srebra najdraži nakit žena u srednjoj Bosni bile su niske od koralja. Prema kazivanju žena u Kraljevoj Sutjesci, dubrovački su ih trgovci donosili iz Venecije.
Skupi nakit iz Bosne i svijeta nisu si mogli priuštiti svi stanovnici, pa su na selu daroviti pojedinci izrađivali ukrasne predmete. Za nakit domaće izrade upotrebljavani su različiti materijali biljnog i životinjskog porijekla uz dodatke staklenog zrnja i novca.
Nakit zanatske proizvodnje prodavao se u Bosni i Hercegovini u radnjama majstora ili na sajmovima o seoskim godovima. Tako se isti nakit mogao naći u različitih etničkih skupina, npr. srebrne kopče pafte, igle za oglavlja bašlije, razne niske od novca đerdani. Za ukrašavanje je služio i tzv. lažni novac, odnosno imitacije kovanica lijevanih od različitih legura.
Postoje različite podjele nakita: po vrsti materijala, zanatski ili nakit domaće izrade; po dijelovima tijela na kojima se nose pojedini predmeti (nakit na glavi, vratu, grudima, leđima, pojasu i nogama). Podjela po područjima i pregled tipova tradicijskog odijevanja prati ista podjela i za nakit, jer je on često u funkciji odijevanja. Osnovna dva tipa su: dinarski i panonski. Ravničarski dio Bosne, gdje žive ili su živjeli Hrvati prostire se od okolice Bosanske Dubice, preko područja uz desnu obalu Save, odnosno uz veća mjesta kao što su Bosanska Gradiška, Derventa, Bosanski Šamac, Orašje i Brčko te u unutrašnjosti Bosne oko rijeke Usore. Nošnje i nakit u ovim krajevima nazivaju se i posavskim. Nakit u panonskom području označuje različito umjetno i prirodno cvijeće, obilje staklenog zrnja, bobaka, tvornički izrađene vrpce, ogledalca i ukrasi od ptičjeg perja. U ovom dijelu Bosne i danas su zlatni nakit dukati znak imovinske moći jedne obitelji.
Dinarski tip nošnje ima četiri suvrstice u četirima užim područjima, odnosno nošnje i nakit u zapadnoj, srednjoj i jugozapadnoj Bosni i cijeloj Hercegovini. Dinarske nošnje i nakit su uravnoteženi u svojoj funkcionalnosti i likovnosti. Odlikuju se masivnošću i raznolikošću, svejedno je li riječ o predmetima domaće izrade ili uradcima majstorskih radionica. Zapadnoj Bosni pripada područje uz veća mjesta: Bihać, Sanski Most, Kotor Varoš, Jajce i Banja Luka, Bosansko Grahovo, Mrkonjić Grad i Glamoč, iako bi možda zbog sličnosti nošnje i nakit okolice Jajca i Travnika u srednjoj Bosni trebalo promatrati kao suvrsticu. U ovim krajevima osobito se izdvajaju srebrne igle toplije, bašlije koje žene nose u oglavljima i pojasevi izrađeni od raznobojnog staklenog zrnja bobaka sa srebrnim kopčama paftama. Polovicom prošlog stoljeća prestaju se nositi niz pletenice niske od kovanica.
Područje koje se naziva srednjom Bosnom veoma je veliko. Tomu dijelu Bosne pripadaju nošnje i nakit iz okolica Žepča, Kraljeve Sutjeske, župe Čemerno, Vareša, Tuzle, Travnika, Bugojna i Uskopija. Raskošni nakit na grudima činio je osobitost u ovome kraju. Kovani se novac nosio ukrašen srebrnom žicom i staklom u boji. Srebrni križevi na prsima Hrvatica u srednjoj Bosni bili su gotovo obvezni dio nakita. A raskošne narukvice belenzuei izrađivani su od srebra ili od raznobojnog staklenog zrnja.
Dinarskom tipu nošnji i nakita u jugozapadnoj Bosni pripadaju naselja u okolici Kupresa, Livna, Šuice i Tomislavgrada, kao i područje Rame. Djevojke u ovim krajevima nose dublje ili pliće kape od crvene čohe na kojima su prišivene niske od srebrnog novca. Kape su pričvršćivane podbrnjikom - uskom vrpcom sp uštenom niz obraze do ispod brade. Nakit za lice emilje u Rami omotan je u cvijet smilja i ukrašen raznobojnim staklenim zrnjem pričvršćen za podbrnjik.
Hercegovina ima nekoliko suvrstica nošnji. Do danas se naziv humska zadržao samo za nošnje i nakit iz istočne Hercegovine. Hercegovački nakit na oglavljima, vratu i grudima sličan je i svojim oblicima i nazivima nakitu Hrvata iz jugozapadne Bosne. Raskošne niske od novca na grudima đerdani nosile su i djevojke i žene. Djevojka iz okolice Posušja na kapi je nosila srebrnu iglu potkićenu bašliju lančićima na kojima vise novčići, a kapu je pričvršćivala srebrnim ukrasom podbrnjikom. Na grudima je nosila kovanicu ukrašenu srebrom talir, ispod kojega je bio nagrudnik od lanaca i kovanica.
Razlika između udanih žena i djevojaka naj očitija je u vrsti pokrivala za glavu i količini nakita. Djevojke su se bogatije kitile, osobito pred udaju. Mladenke su na dan vjenčanja nosile obilje ukrasnih predmeta pokazujući svoj materijalni status. Mlade udane žene su u prvim godinama braka uz nakit iz roditeljske kuće do davale i nakit kojima ih je darovala mladoženjina rodbina. Starije žene su svoj nakit darivale kćerima kod udaje, ali su često zadržavale i dio nakita za sebe i nosile ga u svečanim prigodama.
Muškarci su nosili manje nakita od žena. Međutim, nakit koji su nosili bio je veoma skupocjen. Na pokrivalima za glavu nosili su kape od tamnocrvene ili crne čohe - fesove koje bi zimi omotavali crvenim šalovima. U župi Čemerno, kraj Sarajeva, muškarci bi za fesove pričvršćivali kovilje koje u ovom kraju raste samo na jednoj stijeni (Odžačka stijena) odakle se najbolje vide ostaci srednjovjekovnog grada Dubrovnika. Perje ptica ukrašavalo je šešire u Posavini. Muški nakit je bio osobito pod utjecajem ratničke opreme. Srebrne puce toke različitih oblika zadržale su se kao ukrasni predmet na prslucima sve do polovice 20. stoljeća. Kožni pojasevi bensilaji imali su uporabnu, ali i ukrasnu ulogu. Zato su se kupovali veoma skupi i nakićeni da bi se u njima nosili pištolji kubure i pribor za pušenje.
Tradicijski nakit Hrvata u Bosni i Hercegovini izašao je iz uporabe kada su žene prestale njegovati kosu i nositi oglavlja. Drugi najveći problem je bio kada su putujući trgovci prolazili selima i u bescjenje kupovali stari nakit i mijenjali ga za jeftinu bižuteriju. Ipak, dosta se nakita zadržalo do posljednjega rata, kada ga jednostavno nestaje.
Ovaj kratki prikaz nakita završio bih pitanjem na koje ne znam odgovor, a postavio mi ga je jedan etnolog iz Hrvatske: Kako je moguće da jedan narod u tako teškim uvjetima stvara takva čudesna djela puna ukusa i ljepote kakve su nošnje Hrvata u BiH? A tek nakit? Toliko sklada i raskoši! Stvarno je genijalan naš narod! Na ovo često ponovim: ako tuga i bol pjevaju ljepše pjesme od ljubavi, onda se u neimaštini i nedaćama tka raskošnije ruho od bogate svile jer su u dugim zimskim noćima naše majke tkale s tugom, čeznući za slobodom, u boli zbog siromaštva i u ljubavi za svoje najmilije. I otkidale od usta kupujući sebi i nevjestama nakit da sakriju materijalnu neimaštinu i pokažu bogatstvo duše.