Polje milosrđa

Za tople, jarke, zvijezdama osute večeri u praz­nicima pričala je baka Manda ovu priču - pri­čala je malim gradskim školarima, koji nisu znali bi li se više divili krasnoj ljepoti noći ili nježnoj zimskoj priči bake Mande.

Evo priče:

Ima dolje u dalekoj, tužnoj ravnici polje, koje narod zove »Polje milosrđa«. Bila godina rodna ili nerodica, na tom je polju žito uvijek gusto, klasje uvijek teško, a ptičice nebeske ne diraju u njega, nego kad mine žetva, a one se na stotine spuste na polje i pabirče ostatke žetve, a narod opet kaže da kupe mrvice Dragušina kolača.

Bila naime u staro doba majka i kći, a ži­vjele su u osamljenoj kućici na dalekoj toj rav­nici. Na sam Badnjak izašla mala Draguša bo­sa i u izderanoj haljini na prag kolibe da na­hrani ozeble ptičice mrvicama kruha, kako bi to svaki dan zimi činila.

No baš na taj dan imale su majka i Dragu­ša vrlo malo hljeba, ostalo je dakle i malo mr­vica - tek pola šačice. Dobroj se Draguši rađalemale ptičice što su sa sviju stranaizlijetale iz grmlja koje se savijalo pod hrpama snijega.

— Hladan vam je stan, moje sirotice, a ma­lo je mrvica u mene - tužno će Draguša.

Uto se sjeti da čuva u džepu svome hlago veliko: dva kolača, koje joj je dala kuma da si zaslade Draguša i majka njezina sutra Božić. Čuvala ih Draguša ko oko u glavi. Ti su im ko­lači bili sve božično slavlje u njihovoj bijedi. Ali Draguša, videći gladne ptičice, reče: »Smrvit ću vam svoj kolač, male sestrice moje, znaj­te i vi za Boga i njegovu dobrotu!«

I radosna srca mrvila je nasitno, nasitno svoj slatki kolač oblizujući samo osladene prstiče. Onda prostre svoju maramicu na čist bijeli snijeg da ne propadne ni mrvica u njem - i ptičice su jatimice dolijetale na maramicu, a sjedale su Draguši i na ruku i kljucale joj nježno prstiće i ustanca.

I dok je Draguša radosno gledala svoje pti­čice, doleti među njih krasan bijeli golub. Ni­kad ga Draguša još vidjela nije među svojim ptičicama i začudi se, a pričini joj se u isti čas da čuje glas koji veli: »Pričekaj, Dragušo, ov­dje; mali će Božić doći da blagoslovi ovo po­lje i mrvice tvoga milosrđa!«

I začas se bijeli golub vinuo s mrvom Dra-gušina kolača opet uvis - i nestalo ga je tamo daleko u magli tužne ravnice.

Draguša je čekala, jer je vjerovala da će Bo­žić doći; čekala je u svojoj kratkoj izderanoj haljinici, jer je bila vikla zimi i jer joj ona nije mogla vjere oduzeti.

Dok je ona čekala pobožno sklopivši ruke na toplom srdašcu, začuje laku zvonjavu pra­poraca, tihi topot mekanih nožica i tamo iz daleke magle pojave se zlaćane saonice, a pred njima upregnuta dva velika bijela zečića. U zlaćanim saonicama vozio se mali Božić u modroj odorici, okružen zlatnim sjajem, ka­kav je na oltaru seoske crkve. Saonice su uz Dragušu stale.

Mali je Božić pružio svoju ručicu nad Dragušinu glavu i prozborio: »Blagoslovljena ti i ovo polje!« I pristupivši uzeo je šačicu mr­vica s Dragušine maramice i mahnuo rukom te ih posijao dalekom ravnicom veleći: »Od dobrote jednoga djeteta bilo navijeke blagos­lovljeno polje ovo!«

A onda se obrati mali Božić Draguši i reče joj:

— Pruži mi maramicu svoju da mrvice s nje prospem pred prijestolje Oca svoga, a za uzvrat evo tebi darova!

I u mali, trošni zaprežić Dragušin metnuo je Božić darova u izobilju. Učas odletješe bi­jeli zečići sa zlaćanim saonama u laku mag­lu, a u mraku, koji je bio međutim pao, ostao je sjajan trag kao da je zvijezda proletjela.