TOMISLAV I. TRPIMIROVIĆ, KNEZ I KRALJ U HRVATA (nebom lete šišmiši i vrane al' je soko za njih previsoko)

Fakat, ovako knjige kažu:

 

1) Grupa autora, a to su: Prof. Dr. Hans-Erich Stier, Pof. Dr. Ernst Kristen, Prof. Dr. Wilhelm Wühr, Prof. Dr. Heinz Quirin, Prof. Dr. Werner Trillmich, Dr. Gerhard Czybulka, Dr. Herman Pinnow i Hans Ebeling, izdali su knjigu koja se zove „Der grosse Atlas Welt-geschichte“ (Veliki atlas svjetske povijesti) i na strani 56. donose jednu vrijednu zemljopisnu spoznaju.

 

2) U knjizi „ Hrvati i Hrvatska“ koju je napisao Vjekoslav Klaić na strani 8.-9. piše:

 

„Iako se Klaić dugo zadržao kod Dukljanskog Ljetopisa, nije u svom spisu o hrvatskom imenu imao razloga, da potanje obradi pitanje o Duvanjskom saboru. Na to se pitanje, oko koga se kreću razne pozitivne i negativne kombinacije, navratio u svom članku Duvanjsko polje u Hrvatskom Kolu Matice Hrvatske knji. III. (1907.) str. 47. – 90. a naročito u članku Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju u Zborniku Matice Hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskog Kraljevstva 1925. str. 3.-18. Razlaganje u ovim člancima upotpunjuje Klaićeva rasprava Dva Slovenska učenjaka o starijoj historiji Hrvata do 1102. godine u Zborniku kralja Tomislava Jugoslavenske Akademije 1925. str. 188.-211.“

 

 

3) U knjizi "Hrvatski velikani", na strani 238.-239., dr. sc. Božo Skoko piše:

 

Prvi hrvatski kralj i moćni vladar, koji je vlast iz Dalmacije proširio i na panonski teritorij. Okrunjen je za kralja 925. uz blagoslov pape Ivana X. Uspješno je porazio bugarsku vojsku, tada najjaču na Balkanu. Očito je imao izrazito snažno političko umijeće, iako o njemu ima malo povijesnih činjenica. Naime, nakon što je bugarski car Simeon pokorio slabu Srbiju zaprijetio je i prijestolnici Bizanta Carigradu. Ugroženom Bizantu trebao je moćan saveznik pa cijeneći snagu hrvatske vojske sklapa savez s Hrvatima. Savez s Bizantom kralju Tomislavu je donio bizantsku carsku Dalmaciju (Za­dar, Trogir, Split, Krk, Rab i Osor), a svoju vlast je proširio i na otoke Vis, Brač i Hvar. Uredio je funkcioniranje kraljevine, razmjestio banove i župane te hrvatska plemena u nove krajeve. Hrvat­ska je tada bila na vrhuncu moći. Prema bizantskom caru Konstantinu, u Tomislavovo doba je raspolagala sa sto tisuća pješaka i preko šezdeset tisuća konjani­ka, dok je mornarica brojila 80 velikih brodova — sagina s po 40 mornara i 100 manjih brodova — kondura s po dvadeset mornara. Opisi su očito pretjerani ali jasno ukazuju na njegovu snagu i vojnu moć. Prema tumačenju Ivana Kukuljevića Sakcinskog okrunjen je na Duvanjskom polju u današnjoj Hercegovini, međutim ta činjenica nije sasvim prihvaćena u historiografiji. U vrijeme njegove vladavine u Splitu su održana dva crkvena sabora, na kojima je vrhovna crkvena vlast prenesena na splitskog nadbiskupa a Ninska biskupija je ukinuta. Nakon Tomislavove smrti Hrvatska počinje slabjeti. Spomenik kralju Tomislavu Roberta Frangeša — Mihanovića krasi Tomislavov trg u Zagrebu.

 

4) U knjizi „Crvena Hrvatska“, na strani 22.-23., Savo M. Štedimlija piše:

 

„Car Konstantin (912 – 956) opisujući zemlje primorskih Slavena počinje ovako: 'Ovako spomenuta Hrvatska i ostali Sclavini raspoređeni su ovako: Dioclea približuje se Dyrahijskim gradovima, to jest Helisu, Helkiniju i Antivaru i siže do Dektera, počinje arhontija Trebunjska (Trebinje, op.a.) i stere se do Rauzija (Rožaja, op.a.), a u njenim gorama graniči sa Srbljijom (...)

 

Po Konstantivom kazivanju Hrvati su, pošto su razbili Avare za vrijeme cara Iraklija, zavladali provincijom Dalmacijom, a jedan dio njih odvojio se od ostalih, te je zavladao Ilirikom i Panonijom, gdje je osnovao svoju državu sa posebnim vladarom (...)'

 

 

5) U knjizi „Hrvatske kontraverze“, na strani 131.-132., Ivica Radoš piše:

 

„Darko Periša, arheolog, sada profesor na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, 15-tak godina intezivno prati akademsku raspravu o kralju Tomislavu. Veliku ulogu pridaje pronalascima te se nada da će arheološka istraživanja riješiti mnoge nepoznanice iz hrvatskoga ranog srednjeg vijeka. Periša upozorava na otkriće jednog carskog pečata iz Tomislavova doba koji je pronađen iznad Podgradine iznad Buškog blata u utvrdi iz ranog srednjeg vijeka, samo dva sata hoda do Duvanjskog polja. Pečat je povezan s dvojicom bizantskih vladara, sinovima moćnog cara Bazilija I. – Leonom VI. i Aleksandrom I. 913. godine, a zatim prijestolje preuzima maloljetni Konstantin Porfirogent, uz pomoć majke i patrijarha.

 

Nađeni pečat pripada dobu kojem su teoretski pripadala i trojica hrvatskih vladara. Po završetku vladavine Branimira počinje vladavina Muncimira i prva godina vladavine kralja Tomislava. To je carski pečat dvojice bizantskih careva. Pečat je na latinskom što znači da se bizantska diplomacija prilagođavala jeziku, odnosno pismu onoga vladara kojem oni pečate šalju (...) Pošiljka s carskim pečatom bila je vrlo brižno zapakirana. To znamo po tome što je vrpca s kojom je pošiljka vezana dva puta prošla kroz pečat. Prošla je horizontalano pa okomito. Nije se moglo dogoditi da se pošiljka pročita i da se, nakon čitanja, poslije vrati u prvobitno stanje, nije se moglo ne primijetiti da je odmotavana. Takva pošiljka morala je imati jamstva vladara, jer je riječ o utrašnjosti hrvatskog teritorija“

 

 

6) U knjizi „Jezik roda moga“, na strani 380. Vladimir Nazor je napisao jednu krasnu pjesmu koja se zove Tomislav:

 

„Oružje zveči. Bjesne mrke čete...

 I Madžar bježi na brzim konjima.

 Za njim Hrvati kô sokoli lete.

 

Gone ga preko ravni i bregova,

Šumama gustim, gudurama tamnim,

Tamo do sivih Dravinih valova.

 

Kagan je rijeku prošô, mrk je stao.

─ Junače, tko si? ─ Na drugome brijegu

Pobjednik mladi gromko zavikao:

 

─ Arpade, ti si vjetrina, što hara,

A ja sam hrašće jedro i stoljetno,

Na koje zalud vihor se obara.

 

Ti bijesan rušiš, a ja vedar zidam;

Ti ko zvijer banu, da moriš i kolješ,

Ja od zla branim, ljute rane vidam.

 

Za ime što me pitaš barbarine?

Čuvar sam vjerni ognjišta otacâ,

Lav stražar rodne rijeke i doline.

 

Susjede, dom si na svojemu gradi.

Zovi me zid mjeden, plot krvavi ...

Prohtje l' se tebi jednom natrag, znadi

 

Tu ćeš me naći; čekam te na Dravi. ─"

 

7) U knjizi "Hrvati i Srbi - dva stara različita naroda", na strani 77.-79., Dominik Mandić piše:

 

"Hrvatskoga vojvodu Mutimira naslijedio je njegov sin Tomislav (o. 910-929). On je bio sposoban, dalekovidan i hrabar vladar. Istina, Tomislav je od svojih prethodnika naslijedio urođenu i jaku državu Hrvatsku. Ali vanjske prilike nametale su mu razne i teške zadaće, koje je on svaki put sretno i povoljno riješio po hrvatski narod. Na sjeveru su novodošli Madžari često upadali i pljačkali Panonsku Hrvatsku. Tomislav se junački suprotsta­vio provalnicima, više ih puta potukao i hrvatsku granicu prema Ugrima utvrdio na Dravi i Dunavu⁶¹. Na istoku je bugarski kan Simeon Veliki vodio duge borbe s Bizantskim carstvom. Htio je sebi podvrći i državu Srba, prvih susjeda Hrvatima s istoka. Iako su Hrvati od starine bili prijatelji Bugara⁶², Tomislav je svaki put Srbe prijateljski primio i zaštitio, kada bi prebjegli u hrvatsku državu pred Simeonom Velikim⁶³. Tomislavu je napose bilo na srcu da osigura vlast Hrvata na Jadranskom moru. Za to mu se pružila prili­ka, a da nikomu ne učini silu i nepravdu. Naime, u jeseni g. 922. bugarski vladar Simeon po drugi put opsjeo je Bizant i odlučio ga zauzeti. U toj pogibelji, da se i Hrvati ne bi pridružili Bugarima, bizantski car Roman Lakapenus odlučio je hrvatskoga vojvodu Tomislava odlikovati kraljevskim znakovima i povjeriti mu upravu dalmatinskoga temata⁶⁴. Carsko odlikovanje Tomislav je rado primio, jer je tim Hrvatska međunarodno bila priznata kao potpuno samostalna i suverena država. U jeseni g. 923. Tomislav je bio okrunjen za kralja Hrvatske krunom poslanom iz Bizanta, na hrvatskom narodnom sa­boru, po svoj prilici na Duvanjskom polju, koje se nalazilo u sredini njegove države⁶³.

 

Da bi povezao bizantsku Dalmaciju s Hrvatskom i uspostavio vjersko jedinstvo u vezi s Rimom na cijelom svom upravnom području, kralj Tomi­slav, u sporazumu sa splitskim nadbiskupom Ivanom, odluči sazvati crkveni sabor u Splitu. Na molbu obojice, papa Ivan X. poslao je na sabor svoje po­klisare, jakinskoga biskupa Ivana i palestrinskoga biskupa Leona. Pismo To­mislavu papa je ovako naslovio: »Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, uzvišenom vojvodi Humljana, svim županima, svim svećenicima i svemu narodu u Hrvatskoj i Dalmaciji«⁶⁶. To je prvi put, da jedan nosilac javne međunarodne vlasti hrvatskoga vladara zove »kraljem Hrvata« (»rex Croatorum«), čime priznaje da je tada Hrvatska bila po međunarodnim poi­manjima potpuno nezavisna, suverena država. U navedenom pismu papa na­ređuje da glavni predmet rasprava na crkvenom saboru bude uspostava latin­skoga jezika u službi Božjoj medu Hrvatima.

 

⁶¹ »Regnante Thomislavo Ungarinorum rex nomine Attila promovit exercitum, ut debellaret curn, Rcx autem Thomislavus, fortis iuvenis et robostus bellator, plurima bella cum eo commish et semper eum in fugam convertit«, POP DUKLJANIN, 12 (309).

 

62) Caeperuntque se uttique populi valde mter se diligerc, id est Gothi, qui et Sclavi, et Vulgati... «. N. dj., pogl. 5 (298).

 

⁶³ PORPHYR., 32 (l56 i 158).

 

     64) »Tempere Joannis pape sanctissimi, consulatu peragente in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege«, uvodne riječi zapisnika splitskoga sabora g. 925, DC 187, N. KLAIĆ, Historia salonitana maior, 98; CDko, 32, b. 1.

 

⁶⁵ RP 204-209.

 

⁶⁶ »Joannes episcopus servus servorum Dei, dilecto filio Tamisclao, regi Crovatorum, et Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum... et omnibus zupams, cunctisaue sacerdotibus et universo populo per Sclavoniam et Dalmatiam commorantibus, delectissimis filiis nostaris«, Papa Ivan X. g. 924. N. KLAIĆ,
96; CDKo, 34.

 

U pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim podložnim biskupima papa se čudi da tolike godine nijesu imali veze s općom rimskom crkvom. Kori ih što se njihovom šutnjom i nemarom »Metodijeva nauka«, tj. staroslavenska služba Božja, raširila po svim hrvatskim krajevima i traži da se opet uspo­stavi svukuda latinski jezik rimske crkve⁶⁷. U to, naime, doba Rim je sma­trao, da je latinski jezik simbol i jamstvo crkvenoga jedinstva, pa je svim si­lama nastojao potisnuti upotrebu narodnih jezika u bogoslužju. Tomislav je morao voditi računa o tom stavu Rima, ako je htio da Hrvati i dalje ostanu zapadni kršćanski narod u vezi s rimskom kršćanskom crkvom, kao što su bili od svoga krštenja do tih vremena.

 

Na saboru je stvoren zaključak (10. točka) da biskupi ubuduće ne rede svećenike sa slavenskim jezikom, niti dopuštaju da svećenici vrše službu Bo­žju na slavenskom jeziku. Međutim je dodano, svakako na traženje kralja Tomislava i hrvatskoga biskupa Grgura, da svaki pojedini biskup, koji nema latinskih svećenika, može s papinim odobrenjem, dopustiti slavenskim sve­ćenicima vršiti službu Božju⁶⁸. Tim je neupravno potvrđeno tadašnje stvarno stanje, jer biskupi od reda nijesu imali latinskih svećenika, koji bi mogli zamijeniti glagoljaške svećenike po brojnim župama i crkvama u hr­vatskim zemljama.

 

Kako razabiremo iz 12. zaključka, kralj Tomislav i hrvatski velikaši tra­žili su da hrvatski biskup Grgur Ninski vrši biskupsku službu po svim hr­vatskim zemljama, kao što je radio i prije sabora⁶⁹. Naravno, u vidu, da bi hrvatski biskup i dalje redio i vodio brigu o svećenicima glagoljašima kao i do tada.

 

Na drugom crkvenom saboru u Splitu g. 928, na koji je došao papinski legat biskup Madalbert na svom povratku iz Bugarske, o upotrebi slaven­skoga jezika nije bilo govora, ali je zaključeno da se ninska biskupija ukine, a Grgur da izabere jednu od ispražnjenih biskupija: skradinsku, duvanjsku ili sisačku. Madalbert je proveo ujedinjenje bugarske crkve s Rimom, iako je ta isključivo upotrebljavala slavenski jezik u službi Božjoj.

 

⁶⁷ N. KLAIĆ, 95 si; CDKo, 29 si. - Dalmatinski biskupi nijesu bili izravno krivi, što se među Hrva­tima g. 870-924. raširilo staroslavensko bogoslužje. Hrvati tada nijesu priznavali jurisdikciju dalmatinskih biskupa, koji su bili u raskolu s Rimom. Duhovnu brigu o Hrvatima tih vremena vodili su »biskupi Hrva­ta« u Ninu.

 

⁶⁸ »Ut nullus episcopus nostre provintie audeat in quolibet gradu sclavinica lingua promovere (et) t.m, in clericatu et monachatu Deo deservire. Nec in sua ecclesia sinat eum missas facere, preter si necessitatem sacerdotum haberent per supplicationem a romano pontifice licentiam eis sacerdotahs ministerii tribuatur«, zaključak splitskoga sabora g. 925. N. KLAIĆ, 101; CDKo, 32.

 

⁶⁹ N. KLAIĆ, 101; CDKo, 32.

 

Po svoj prilici Madalbert je u ime papino, pitanje liturgijskoga jezika skinuo s dnevnoga re­da, a kralj Tomislav pristao da ninska biskupija bude ukinuta. Za tri godine od zadnjega crkvenoga sabora Tomislav se uvjerio da ninska biskupija s pro­storom po svim hrvatskim zemljama onemogućuje crkveno jedinstvo u državi i da biskup Grgur nije u stanju sam vršiti biskupsku dužnost po svim hrvatskim zemljama, koju je dužnost prije vršilo jedanaest biskupa. Potvr­đujući zaključke drugoga splitskog sabora, papa Leo VI. odredio je da ninski biskup Grgur preuzme samo skradmsku biskupiju.

 

Dok je Simeon Veliki vršio priprave da bude okrunjen za cara Bugara i Grka od papinskoga legata Madalberta, odluči se navaliti na Hrvate i poko­riti ih, da bi se tako njegova država prigodom krunidbe protezala od Crnoga do Jadranskoga mora. Simeonu je bilo krivo što je Tomislav zaštićivao Srbe, koji su pred njim bježali u Hrvatsku, a pribojavao se da bi hrvatski kralj mo­gao pomagati bizantskoga cara u konačnom napadu Bugara na Bizant. U rano proljeće g. 927. Simeon posla na Hrvate jaku vojsku pod zapovjedni­štvom vojskovođe Alogobotura. Ovoga dočeka kralj Tomislav u istočnim bosanskim planinama, zavede u gorske tjesnace i potuče do nogu tako da je sva bugarska vojska bila sasječena. To je bilo 27. svibnja 927. Kada je to čuo car Simeon, udari ga srčana kap. Na to papin legat okruni Simeonova sina Petra za cara Bugara (927-969) i posredova da je došlo do mira s Hrvatima.

 

Svladavši Bugare i sklopivši s njima povoljan mir, Hrvatska se popela pod vladom svoga prvoga kralja Tomislava na vrhunac svoje moći i snage: bila je u to vrijeme najmoćnija država u cijeloj jugoistočnoj Europi."

 

8) U knjizi "Hrvatska vojna i ratna povijest", na strani 11.-12., Slavko Pavičić piše:

 

Knezu Bijele Hrvatske Tomislavu (903.-928.), kasnije prvom hrvatskom kralju, uspjelo je od Bijele Hrvatske stvoriti jaku silu na Jadranu. On je graničio na sjeveru s Mađarima, a na istoku s Bugarima, gdje se Simeon Veliki okrunio za cara Bugara. Još kao knez sjedinio je Tomislav Posav­sku Hrvatsku s Bijelom Hrvatskom. Smatrali su ga moćnim vladarom koji je raspolagao sa 60 000 konjanika i 100 000 pješaka te s ratnom mornari­com od 80 velikih brodova, na svakome po 40 ljudi, i sa 100 manjih brodo­va, na svakome 10 do 20 momaka. Za njegovo prijateljstvo otimali su se svi susjedni vladari, pa i sam bizantinski car Konstantin V. Tomislav se borio s bugarskim carem Simeonom i odbacio ga od svojih granica. Pomagao je i bizantskom caru. Pod njim je Hrvatska bila moćna i svježa, nadasve jaka na kopnu i moru, pa i onda kad je Simeon zgazio Srbiju i prijetio Carigra­du. Simeon je znao da neće moći osvojiti Carigrada prije nego što pobijedi Hrvate. Dolazi do borbe između Bugara i Hrvata. To je, osim manjih okršaja na istočnim granicama još za Mutimira, jedina borba koju su Hrvati vodili s Bugarima.

 

Godine 925. krenula je bugarska vojska pod vojskovođom Alogoboturom pre­ma granicama Bijele Hrvatske, prema moru, prema srcu hrvatske države. Car Simeon htio je proširiti svoju državu do Jadranskoga mora. Ona bi se prostirala od Crnog do Jadranskog mora, na sjeveru do Dunava i Save te preko tih rijeka, a na jugu preko Egeja do Mramornog mora. To je bio san tog velikog bugarskog vladara! Njegova jaka vojska, u kojoj su većina bili kopljanici i konjanici, prolazi kroz hrvatske granične gore, preko južne Bosne i Hercegovine, prema sadašnjoj granici Dalmacije. Taj prolaz kroz gore bio je za Bugare poguban. Prije nego što je došlo do sukoba s hrvatskom vojskom, oni pretrpješe teške gubitke. Protiv njih ustadoše dobrovoljci, narodni junaci. Kad se bugarska vojska sukobila s hrvatskom, bila je već teško načeta. Tomislav hametice potuče Bugare. Uzmak bugarske vojske uslijedio je bez reda. Bugarska vojska bila je raspolovljena.

 

Nakon te pobjede ujedinio je knez Tomislav sve velike i manje hrvatske pokrajine u jednu veliku državu. U nju ulaze i srpski krajevi, pa i latinski gradovi uz dalmatinsku obalu. Na kraju velikih uspjeha tog sjajnog hrvat­skog kneza uslijedila je njegova krunidba za kralja na Duvanjskom polju, gdje ga je sav hrvatski narod per acclamationem proglasio i priznao prvim kraljem svih Hrvata. I poslije svoje krunidbe Tomislav je vodio rat s Bugar­skom, da na istoku osigura i učvrsti svoju državu. Kralj Tomislav ustrojio je vojsku koja se isticala u svakom pogledu, a smatrali su je najjačom na cijelom Balkanu, čak jačom i od bugarske vojske. Bizantski car smatrao je Tomislava ravnopravnim saveznikom.

 

 

 

Nakon Tomislava znatno se smanjila hrvatska oružana snaga, i ratna mornarica i konjaništvo i pješaštvo, više nego za polovicu. Hrvatska slabi. Kasniji kraljevi prisiljeni su prijateljevati s Mađarima. Na sjeveru Hrvatske rađa se moćna Arpadovska država. No još je jedanput prije izbora Kolomana Arpadovića za hrvatskog kralja zasjala moć Hrvatske. Pe­tar Krešimir Veliki smatra se s pravom obnoviteljem hrvatske vojske i hrvat­ske snage (1058.-1073.).

 

Petar Krešimir stvara mir i red diljem cijele Hrvatske. On obraća osobitu pažnju hrvatskom sjeveru, gdje je banovao ban Zvonimir, kasnije kralj Dmitar Zvonimir. Petar Krešimir pripojio je svojoj državi i hrabre Neretljane. On se smatra obnoviteljem hrvatske države. I opet je hrvatska ratna mornarica raspolagala snagom koja je imponirala i moćnom susjedu s druge strane Ja­drana. Hrvatska vojska dostigla je ponovno i po broju i po udarnoj vrijedno­sti utjecaj prema vani i unutra kao i za kralja Tomislava.

 

9) U knjizi „Povijest Hrvata“, na strani 129.-132. Ferdo Šišić piše:

 

"Mutimira naslijedi Tomislav (o. 910-928), vjerojatno njegov sin, koji se prvi put spominje sa splitskim nadbiskupom Ivanom 914. još kao knez. Od svoga predhodnika primi Tomislav primirenu i uređenu državu, što mu je omogućilo da snažnom rukom zahvati u različite političke mijene svoga vremena u susjedstvu. U prvom je redu njegova pažnja morala biti obraćena k sjeveru, gdje su se zbile važne promjene; to je doseljavanje Mađara u srednje Podunavlje i Potisje između 896.-900. (...)

 

Suvremeni car Konstantin Porfirogenit kaže da je Hrvatska u Tomislavovo vrijeme mogla da digne 100.000 pješaka i 60.000 konjanika kopnene vojske, a na moru imala osamdeset velikih brodova (sagina), na svakom po 40 ljudi, i stotinu manjih (kondura) sa po deset do dvadeset momaka. Zacijelo se tada, oko godine 925. Tomislav proglasio hrvatskim kraljem (rex Croatorum), pošto je uglavio savez s Bizantom i primio dalmatinske gradove i otoke u svoju upravu, te proširio svoju vlast na Panonsku Hrvatsku i na otoke Vis, Brač, Hvar pa, napokon, kad je vidio da se i bugarski knez Simeun sam okiti carskim naslovom, a tako je nešto prije i Bizantski admiral Roman Lekapin, Tomislav to učini jamačno s odobrenjem Svete stolice jer mu Papa priznaje kraljevsku titulu. Tako se preobrazila kneževina Hrvatska u kraljevinu."

 

 

10) U knjizi „Povijest hrvatskoga naroda“, na strani 67. Trpimir Macan objavljuje prijevod papinog pisma:

 

Im Jahr 925 sandte Johannes X. einen Brief an den kroatischen Fürsten Tomislav, in dem er ihn als „König“ bezeichnete. Es ist davon auszugehen, dass Tomislaw sich selbst diesen Titel zugelegt hatte und der Papst nur bestehende Verhältnisse anerkannte. Gleichzeitig suggerierte Johannes X. mit dieser Botschaft, dass das kroatische Königreich seine Begründung dem Papsttum verdanke. Man kann auch davon ausgehen, dass es für Tomislaw von gewisser Bedeutung war, seine neue Würde durch Rom gestärkt zu sehen.

 

Papa Ivan X. Tomislavu 925.

 

„Ivan biskup, sluga slugu božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, iz­vrsnom knezu Humljana, te prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu cr­kve salonitanske, i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima.

 

Božanskom odlukom svemogućeg Boga određeno je da se nama povjeri briga za sve cr­kve, i to zato da bismo duhovnom vlašću mogli s korijenom iščupati tminu zloće iz svakoga skupa kršćana, osobito iz onih za koje tvrde da su najodabraniji sinovi svete rimske crkve. Ta tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta među prvencima apostolske i opće cr­kve? Od kolijevke su naime majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve [...], i nauku (crkve) i naobrazbu, i to na onom jeziku na kojem njihova majka apostolska crkva bijaše okrunjena. Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, neka ljubav prema Bogu gajenjem pravednosti ponovo zasja u vašim srcima, da biste, istjeravši svu mlitavost duše, mogli ugoditi svemogućem Bogu. [...] Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, da svoju nježnu djecu od malih nogu pre­date Bogu na nauke da bi vas od Boga poučeni mogli svojim opomenama od grešnih zabluda pridići u nebeski kraj, u kojem je Krist sa svim četama izabranika. Ta koji bi se odabrani sin svete rimske crkve, kao što ste vi, radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slaven­skom jeziku?

 

Ne sumnjam naime da za njih (tj. slavensko svećenstvo) drugo što preostaje, nego ono što je pisano: »Otcijepili su se od nas i nisu naši, jer kad bi bili naši, svakako bi ostali s nama« oslanjajući se na vezu s nama i naš jezik. Stoga vas opet i opet opominjemo, predragi sinovi, da ostanete u vezi s nama i da, vjerujući nam u svemu, prihvatite i jezik i odredbe prečasnih biskupa, tj. Ivana svete crkve ankonitanske i Leona svete palestrinske crkve, (koji su) naši službenici, od nas vama poslani i osobitom revnošću zadojeni. To vam (još) brižnije prepo­ručujem da slušate njihove opomene. I što god vam bude od njih naloženo iz božanskih ili kanonskih razloga, nastojte vrlo brzo i pokorno izvršiti ako nećete da se odvojite od našeg skupa.“

 

(NK, 31-32)

 

11) U knizi „Kletva kralja Zvonimira“, na strani 146. Mladen Lojkić piše:

 

„Bugari su ušli u opustošenu zemlju (Srbiju - op.a.), zatekli prazna naselja bez igdje ikoga, jer su se Srbi (Rašani) sakrili u šume, na planine, gudure i nepristupačne klance.(...) Tomislav je bugar­skog cara Simeona 924. i 927. godine potukao do nogu, a granica Hrvatske i Bugarske ostala je na rijeci Savi i Drini. Raški župan Zakarije i dobar dio raškog plemstva svoje privremeno utočište pronašli su u Hrvatskoj. Župan Zakarije je u znak zahvalnosti poljubio Tomislavove noge i rekao: „Proklet bio svaki Rašanin (Srbin) koji digne ruku na Hrvata."

 

 

12) U knjizi „Povijest Hrvata“, knjiga prva , na strani 105. Vjekoslav Klaić piše:

 

„Godine 925. se na Duvanjskom polju okupio silan narod s oružjem u ruci, razdijeljen po plemeni­ma i rodovima. Kralj Tomislav krunio se za prvog kralja, svih Hrva­ta. U svečanoj povorci prema crkvi prvo je išla kraljeva tjelesna straža sa srebrnim oklopima i pozlaćenim kacigama, zatim sve­ćenstvo hrvatskog i latinskog obreda koje je nosilo križeve i svete relikvije. Iza svećenstva su išli župani, banovi, načelnici gradova i upravitelji župnih i kraljevskih gradova. Na njihovom čelu je bio dvorski župan, uz njega djed (maior domus), zatim hrvatski biskup i razni kraljevi namjesnici: dvorski rizničar, župan štinoša, župan mačonoša, župan stjegonoša, župan kopljonoša, župan peharnik i drugi. Na kraju kolone išao je neokrunjeni kralj Tomislav obučen u grimizne haljine i s posudom u kojoj su bili darovi za svećenstvo. Pred crkvom su ga dočekali papini izaslanici s prvostolnikom Splitske nadbiskupije i ostalim biskupima i svećen­stvom. Pred crkvom je krunitelj upitao narod žele li da knez To­mislav bude okrunjen za hrvatskog kralja. Nakon što je silan narod gromoglasno odgovorio da hoće, krunidba je počela. Nakon što je Tomislav po prizivu Svetog Duha na sveto Evanđelje položio svečanu prisegu i primio svetu pričest, krunitelj ga je opasao posvećenim kraljevskim mačem, pomazao svetim uljem radosti, postavio mu na glavu kraljevsku krunu, a u ruke kraljevstvo žezlo kao znak pravde, krjeposti i spasenja.“

 

13) U Knjizi „Kralj Tomislav kroz tisuć ljeta“, na strani 22. Mario Jareb piše:

 

Za pretpostaviti je, ipak, kako su oni koji su sastavljali zaključke prvoga splitskoga crkvenog sabora imali dovoljno spoznaja o vladaru koji je na njemu sudjelovao i pod čijom su vlašću po svoj prilici živjeli i kojega su u točki XII. bez da su spomenuli njegovo ime nazvali kralj Hrvata. Usto je teško vjerovati da bi Sveta Sto­lica pogrešno titulirala jednoga važnog vladara s kojim je s obzirom na sačuvano papino pismo po svoj prilici imala izravan doticaj. Pritom je važno podsjetiti na činjenicu kako je u tome pismu uz Tomislava, koji je spomenut kao kralj (rex), spomenut i humski knez Mihael, i to upra­vo kao knez (dux). Prema tome je i papinska kancelarija napravila jasnu razliku između te dvojice vladara. Za pretpostaviti je kako je ista kao tada najrazvijenija i nedvojbeno dobro obaviještena takva ustanova u kr­šćanskoj Europi imala vjerodostojne podatke o vladaru kojemu se putem toga pisma izravno obraćala te je znala za sadržajno značenje tako uobi­čajenih pojmova kao što su kralj (rex) i knez (dux). Pritom treba podsje­titi i na spomenutu zabilježbu uz zaključke prvoga splitskoga crkvenog sabora u kojoj su Tomislav i Mihael titulirani na isti način kao i u papinu pismu. Tomislavova je titula znatno viša u svojevrsnoj vladarskoj hije­rarhiji negoli ona Mihaelova, pa je i to posredan dokaz o tome da je nosio naslov kralja.

 

14) U knizi „Tomislav hrvatski kralj“, na strani 31. Vlatko Perković piše:

 

Dan iza crkve potiskuje mrak. Sad je već jasno, slavljenička zvona objavljuju početak Sabora. Klerički novaci uređuju splitsku katedralu za važno zasjedanje. Podno glavnog oltara na uzdignutu postolju do kojeg vode stube sastavljaju tron za kralja. Lijevo i desno do njega, ali iza trona, dvije niže stolice, s desna Tomislavu za brata mu Trpimira, a s lijeva za Kneza humskog. Desno na horizontalnom podu crkve, podno stuba koje privode do prijestoja, a ispod same apside u kojoj je oltar  s ostacima sv. Duje, postaljaju stol za Grgura i njegove savjetnike i nekoliko stolica iza stola na kojima će se smjestiti Grgurova pratnja i njegovi prelati. Isto tako priređuju mjesto za  rimske biskupe i klerike lijevo od prijestolja, po značaju i važnosti jednako onom Grgurovu. Ispod mjesta predviđenog za Grgura, ali više udesno i bliže publici postavljaju se stolice za hrvatske plemiće i goste Sabora. Na istaknutom položaju će se smjestiti Knez posavski. Mjesta iza njega su su predviđena za njegove pobočnike i hrvatske velikaše. Na lijevoj strani, nasuprot mjestu Kneza posavskog sjest će Poklisar bizantski, a do njega Knez srpski Zaharije. Mjesta iza njih predviđena su za njihve pobočnike. Na desnoj strani prve stepenice koja vodi uzvišenju podno glavnog oltara gdje je postavljen tron za kralja, postavljaju jastuk, isto tako i na njegovoj lijevoj strani. To su mjesta za hrvatskog, desno, i za rimskog zapisničara, lijevo. Već tijekom uređenja prostora oba zapisničara sami postavljaju ispred predviđenog sjedišta niske stoliće i sjedaju. Još dok se priređuje prostor za zasjednje, ulaze kneževi pobočnici, pripadnici plemstva i klera, svi se krste ispred glavnog oltara, a onda nadziru mjesto na kojem će sjediti njihovi nadređeni, na stolove stavljaju smotke i papire koji će im služiti tijekom rasprave. Nakon što završe s ovim pripremama, a zvuk crkvenih zvona počne zamirati, oni zauzimaju svoja mjesta. Njihov međusobni razgovor, kojeg ranije nije bilo moguće razabrati zbog zvonjave, utihne. Napregnuto isčekivanje. Pater Stephanus, prelat splitskog bisupa stoji po sredini slobodnog crkvenog prostora i napeto pogledava na ulazna vrata koja su sasvim na prednjem planu, nešto došaptava s Kraljevim dvornikom koji odlazi sasvim sprijeda da bi na vrijeme vidio one koji dolaze.

 

iis