Zagledan u planine
Piše: Anto JELIČIĆ
Ovaj kratki spomen na fra Željka Džaju napisah iz ljubavi prema ujacima koji hodiše po bosanskoj zemlji i ljubiše narod više nego same sebe. Dana 28.lipnja 2003. navrši se trideset godina kako se na Gorici kod Livna u zemlju spusti fra Željko Džaja, a 9. rujna 2004. navršava se puno stoljeće od njegova rođenja.
Nakon završenog trećeg razreda Franjevačke klasične gimnazije u Visokom proveo sam u srpnju 1947. ljetne praznike u Doljanima, župi ramskog samostana, smještenoj među planinama s cestovnim izlazom prema Jablanici i lošim putom za Risovac i Kedžaru. Još i danas se svježe sjećam pješačenja iz Doljana na Risovac, gdje sam trebao izmjeriti pokošeno i uplašćeno sijeno na fratarskoj livadi i prodati ga nekom mještaninu iz Sovića. Fra Željko, tada župnik u Doljanima, mi je preporučio da sijeno ne važem (na kantaru), nego da skupa s kupcem ocijenim (otaminim) plast, ali da ne smije u njemu biti manje od 10 metara, tj. jedna tona. Kupac je ocijenio težinu plasta na tonu i dvjesta kilograma, na što sam pristao. Time je moja zadaća bila završena i odmah sam se zatim vratio u Doljane. Nisam se vraćao putom, nego sam strmom stranputicom gotovo trčao. Zastao sam samo kod mjesta na kojE;mu je, navodno, prije nekoliko stoljeća umro hajduk Mijat Tomić. Mjesto je bilo obilježeno s nekoliko kamenova i drvenim križem, koje su kroz stoljeća narodne predaje njegovali doljanski katolici.
Tada pedesettrogodišnji fra Željko Džaja ostavio je na mene nezaboravan dojam. Bio je visok, brkat, kreštava, prepolovljena glasa i ozbiljan. Stalno je bio na nogama i tražio kontakt s Doljancima koji su dolazili u župnu kuću, ili se pred crkvom, ili na putu koji je prolazio pokraj crkve, sretali izastajali u razgovoru popraćenom pokretima ruku, šalama i smijehom.
Fra Željko je živio veoma jednostavno. Hranio se kao župljani. Kod njega sam jeo knedle od šljiva, puru, izljevaču i uštipke. Kuharica, zaboravio sam joj ime, bila je prema meni brižljiva kao majka. Često mi je nudila da nešto založim, dok ručak, odnosno večera budu gotovi, ili da se poslužim voćem ili povrćem.
Sjećam se fra Željka na oltaru i njegovih kretnji za vrijeme mise, a pogotovo su mi se urezale u sjećanje njegove propovijedi, koje su bile razgovor s pukom. Naravno, narod nije pitao niti odgovarao, ali je pratio i odobravao pokretom glave, katkada i smijehom, fra Željkovo propovijedanje. Jednostavnim jezikom, neposredan kao jedan od njih, govorio je o najkonkretnijim stvarima iz života župljana. Izlaganja i tumačenja nedjeljnih čitanja bila su iskićena slikama iz života doljanskog kraja, koji je bogat raznolikim prizorima kao iz neke prelijepe slikovnice.
Listajući po malom ali bogatom arhivu fra Bone Ravlića, fra Željkova subrata i prijatelja, nalazim toliko zanimljivih zgoda vezanih za fra Željka Džaju. Bilo bi šteta da ih vrijeme izblijedi i konačno zakopa u tamu zaborava. Fra Bono zapisa da je s fra Željkom Džajom otišla, završila, jedna višestoljetna generacija fratara Bosne kroz našu tešku minulost. Fra Bono u svojim bilješkama reče da je fra Željko kroz šesnaest godina koje je proveo kao župnik u Dobretićima pod Vlašićem srastao s tamošnjim svijetom, sličnom po mentalitetu onom s Kupreške visoravni, gdje je fra Željko 1904. rođen. Stasit i brkat, a blage naravi i maštovit, fra Željko je djelovao kao jedinstvo oprečnih elemenata. U fra Boninim bilješkama doslovno piše:
Gore su mu bile nadoknada za sve što u životu nije imao. Bježao je u njih, bježao je iz njih, da bi im se opet, po stati put, vraćao s novim mislima, s novim žarom duše. Nije mogao niti želio disati bez njih. Njihova šutnja, njihov govor, njihov dan, njihova noć, kitine, sjene, prebistri izvori, sve. Bez bure nije vjerovao da živi.
Malovan!
Kupreške visoravni! Koprivnica!
Vlašić!
A Pougarje! Opsesija je to!
U Dobretićima, gdje je župnikovao za vrijeme Drugog svjetskog rata, oprezno se odnosio prema svim vojskama i politikama koje su dolazile i prolazile. U tome je bio sličan nezaboravnom fra Josipu Markušiću, s kojim je fra Željko često vodio razgovore i tumačio ratna zbivanja. Fra Eonio piše da je fra Željkov rukopis bio titrav, kaligrafski dotjeran, nekako strpljiv. Gotovo prije svake riječi ruka bi mu kružila nad papirom. Zašto je tako pisao, vjerojatno da to ne zna ni on sam. Možda je to radio polusvjesno ili nesvjesno. Mislim da on u svom prirođenom oprezu još jednom provjerava prije nego se odluči prenijeti misao na papir ... Bio je načitan, ali nikada nije svoje znanje iznosio glasno, tako da je ostavljao dojam jednostavnog bosanskog "ujaka ".
Kako rekoh, fra Željko je rado pričao, a njegova subraća i prijatelji rado su prepričavali zgode u vezi s njim.
Tako se pričala i sljedeća zgoda:
Partizani su zauzeli Dobretiće, a njihovi oficiri s komandantom Kočom Popovićem zaposjeli župnu kuću. Koča je na svoj način provocirao, peckao i izazivao fra Željka, kao:
- Što misliš, pope, tko će pobijediti?
Fra Željko će njemu:
- Kočo, nemoj me ubiti, pa ću ti
reći tko će pobijediti.
Kočo:
- Neću te ubiti, B ... mi! Fra Željko:
- Nećeš li, Kočo, Staljina ti? Kočo ponovi zakletvu.
Fra Željko će:
- Godina je ovo u kojoj su Amerikanci ušli u rat, a to znači da Nijemci i ustaše sigurno gube rat. S druge strane, i kod četnika i vas partizana nalazi se engleska misija. Od vas dvoje jedno će pasti na guzicu. Tko će to biti, ja ne znam.
Koča malo zamišljeno:
- B .... mi, pope, ti si sazreo za vješala.
Fra Željko:
- Pa, zakleo si se, Kočo, da mi
ništa nećeš učiniti.
Koča:
- Pa, i neću, B .... mi, pope! Ili druga zgoda:
Pučka misa u Dobretićima. Prošlo je Podizanje, Pjeva se po starom običaju Zdravo, tijelo Isusovo.
Crkva zvani puninom ženskih i posebno snažnih i zdravih muških glasova, koji se slijevaju u živu molitvenu pjesmu.
Ali!?
Tu se nešto fra Željku nije svidjelo. Mladi, zdravi ženski i muški glasovi pjevali su Zdravo, telo Jesusovo ...
Fra Željko se okrene prema puku i počne svojim napuklim glasom zaustavljati pjevanje. Nitko ga ne čuje, ne haje, a malo tko i zapaža da misnik želi nešto reći.
Napokon, fra Željko izvuče jastuč ić ispod misala i s povišenim glasom počne s njime mahati, da bi zaustavio pjevanje.
Kako ni mahanje jastučićem ništa nije pomoglo, pjevanje se nastavilo još življe. Tada fra Željko baci jastučić tamo negdje na mušku stranu. Sada se pjesma konačno zaustavi. Vjernici su pomislili da je fra Željko pomanitao na oltaru.
Nastala je napeta tišina, jer su svi očekivali nešto neočekivano i strašno. Tada se, povišenim glasom, javi fra Željko:
- Kakvo te tela spopalo ... T i i iiiiilo!
I počne od početka pjevati tu divnu pjesmu svojim ne baš tako ugodnim glasom, ali punim srcem: Zdravo, tilo Isusovo!
Sav puk je istom snagom molio pjevajući.
Ili ova zgoda iz Doljana:
U neposrednoj blizini groblja u kojemu se nalazi spomenik Mijata Tomića fra Željko je napasao kravu držeći je na uzici.
Najednom, pristupi mu čovjek srednje dobi, elegantno obučen i predstavi se kao službenik SUP-a iz Mostara i reče da ima razgovarati s fra Željkom.
Fra Željko je bio u svom elementu i neposredan:
- Da sam ja nešto, ne bih ja ovdje pod Vranon i Čvrsnicom napasao kravu ... A da si i ti netko, ne bi dolazio u ovu pustinju iz Mostara ... Nego, hajdemo po jednu popiti, pa ti onda okreni, odakle si i došao ...
Na uporno insistiranje supovca, fra Željko je privezao kravu i pošao s njim prema župnom stanu nastavivši ga uvjeravati da se kani razgovora s njime:
- Ako ti želiš nešto više doznati, onda otiđi u Visoko ili Sarajevo, i tamo ćeš doznati sve što želiš. Tamo je pamet, a nije u Doljanima Sjest ćemo i popiti i svatko sebi!
To bijaše sav razgovor tom prilikom, kako je fra Željko rado pričao.
Ili ova zgoda s Kedžare:
Sredina pedesetih godina prošlog stoljeća.
Tada je bio običaj da se na 7. nedjelju po Duhovima drži sv. misa na Divinu grobu na Kedžari. Upravo te nedjelje bilo je čitanje iz Evanđelja: Čuvajte se lažnih proroka, koji k vama dolaze u ovčjem ruhu, a iznutra su grabežljivi vuci ...
Željko propovijeda i pita se:
- A tko su ti grabežljivi vuci, ja to ne znam, niti ja to smijem reći, ali vi znate na koga ja mislim ... Na njih, na njih ja mislim. Čuvajte se vi njih ... Oni i nitko drugi su ti grabežljivi vuci u ovčjem ruhu ...
Fra Željko to reče i osta živ!
Što bi danas, trideset godina nakon smrti, osjećao i pričao fra Željko Džaja, kada bi vidio spaljena, opustošena i napuštena mjesta svoga života i župnikovanja:
Kupres, Dobretiće, Doljane? Gdje je mladost? Gdje je nestala pjesma, molitva, susreti i smijeh!?
Sve je prošlo i nestalo! I neće se vratiti!?
Daj, Bože, da se varamo
Bojim se da će ostati samo lijepe uspomene o životu u tim bosanskim krajevima i da će nastati nova kićena pričanja o šumama, dolovima, selima i ljudima u njima. Ali, sve daleko od fra Željkovih ubavih mjesta, možda negdje u Australiji, Kanadi, Americi, Njemačkoj i Hrvatskoj, kamo se raseliše ili pobjegoše stanovnici s Kupreške visoravni, Pougarja i Doljana.