Jutarnja kava, obično

Koliko uopće ima smisla govoriti o buđenju, jednog jutra, kao da je bilo nalik na ostala, osim po tome što je na stolu u trpezariji stajalo dvadeset kuhanih jaja i tri čašice loze, Ive, za moje i komšinicu koja je sve vrijeme s naporom izgovarala: "Bože sačuvaj!" nekoliko puta, pa zatim nakon dubokog uzdaha ponovo, s naporom, još nekoliko puta. Tko zna - možda su slike nereda, koje su se vidjele na ekranu televizora, svemu dale neki smi­sao, ali ja ne želim govoriti o slikama, niti o neredima: želim govoriti o buđenju, jednog jutra. Ima li smisla?

Dakle, probudim se i krenem ka kupatilu ne bih li se umio, upalim svjetlo i odvrnem slavinu hladne vode, pa pod mlaz podmetnem ruke i potom ih, pune, prinesem licu, pa još jednom i još jednom; pređeni već praznim rukama i preko vrata, da ga rashladim nakon spavanja, a onda kroz kosu da stvorim privid urednosti, zalizujući je vodom, ili tek vlagom, svejedno. Voda teče, popišam se sjedeći na šolji jer mi je mrsko stajati tek probuđen, povučem plastični hepek i čuje se voda kako ispira školjku; završio sam u banji i mogu krenuti prema doručku, zatvorim slavinu, vrata, ugasim svjetlo, krenem u trpezariju.

Tamo nemir, izazvan po uzoru na onaj koji se može vidjeti na TV ekranu, dvadeset, sasvim neuobičajeno, dvadeset kuhanih jaja na stolu, za nas troje i komšinicu koja svako malo s uzdahom kaže: "Bože sačuvaj!", ali ipak je previše - dvadeset - ja ako i mogu pojesti pet, ali oni sigurno ne mogu, valjda ih je dvadeset samo da ulijusigurnost obilja, da svojim brojem budu protuteža slikama s ekrana. I loza, Iva. Majka me nudi, kaće: "Hoćeš ti jednu lozu?", a ja odbijem i kažem: "Sta ti je bona?!", mada već kao znam šta joj je, ali odbijem lozu i kad ona promrmlja nešto o slikama na TV, to mi ne predstavlja razlog za lozu, ionako je nikad ne pijem, pogotovo kad sam tek ustao. Kad ona kaže: "Bože sačuvaj!" sve me već nervira, odvajam se.

Odvojim se, pijem kavu, pušim, okrenem jedan broj na kojem mi čovjek govori o neredima, trudi se biti sistematičan, objašnjavati, racionalizirati. Pozovem ga na kavu, treba da bude bez mnogo riječi, samo je u meni probudio osjećaj dosade, a, mislio sam, ako dođe, moći ću kontrolirati ono što govori. On dođe, kao da smo skrenuli s teme, kao da su slike bile zaboravljene i pričali smo o nekim normalnim i običnim stvarima, sasvim normalnim i običnim i pili kavu, kao da sva ta jaja nisu ni bila skuhana i loze natočene, čak ga nisam ponudio lozom, ni jajima, bilo je normalno. Popili smo kavu.

Vrelo: "Sarajevske priče", str.123-124