Kako sam postao faca - dio prvi

Zato je valjda svakomu i dato oružje za preživljavanje. Tako je i u životinjskom svijetu. Zmija ima otrov, lav snagu, tvor smrad, hobot­nica crnilo, jež bodlje, budala lukavost. Pametni su u manjini, budale u većini pa je logično da je prevladao njihov način opstanka. Od mudrosti se lošije živi ne­go od lukavstva. Ne želim biti mudar, ne želim umri­jeti od tuberkuloze u pljesnivom sobičku s nadom da će preživjeti moje pjesme, ne želim da me objese ko Kopernika, ne želim završiti ko Sokrat. Želim jezditi morima sretan na svojoj pedesetmetarskoj jahti ispi­jajući šampanjac i štipkajući djevojke za guzu. Od bu­dale pametan čovjek može puno naučiti, ali si teško može pomoći. Što je čovjek gluplji, više se sebi divi, pametan zna da nikad dovoljno ne zna. Glupani se udružuju s ostalim glupanima i uništavaju bilo kakvu mudrost na pomolu. Ne želim da mi se to dogodi. Do­voljno sam pametan da postanem glup.

TREBA BITI ULIZICA

Više nisam imao nikakvih primjedbi na šefov rad. Ot­krivao sam sve veće nepravilnosti i malverzacije, ali na sve to reagirala je moja nova pamet. Nisam ga otku­cao, nisam ga čak ni obavještavao o svom pametnom umu koji je spreman razotkriti sve podvale lukavog mozga. Sinulo mi je, doduše, da ga ucijenim, predlo­žim mu da podijelimo novac, ali nova pamet odmah je reagirala. Koja budala. RiskiAo bih da me otpusti, da se nađem na ulici, da me smakne s lica zemlje. Stara pamet zaista je bila glupa. Nije još vrijeme za dilove. Moram steći povjerenje. Nisam još ostavljao dojam čovjeka kojem se može vjerovati. Zbog jednog milijunčića neću riskirati da izgubim pet. Treba čeka­ti priliku, svojih pet minuta. Moram postati lukaviji, na dobrom sam putu.

Ne samo da sam prikrivao njegov zločin već sam sudjelovao u njemu. Uvlačio sam mu se u guzicu bez vazelina. Ako tako budete radili, očekujte napredak. Možete biti potpuno bezvrijedna budala, ali između vas i nekog sposobnog poštenog tipa koji diže bunu šef i sustav će sigurno izabrati vas, dok će glupi bundžija biti proglašen kretenom kojega treba osuditi za remećenje reda, rušenje sustava i srozavanje ugleda firme. On i njemu slični koji se usude usprotiviti bit će šikanirani i otpušteni, ostavljeni životu na milost i nemilost, a vi ćete lijepo zasjesti na njegovo mjesto. Ugled vam možda neće biti bogzna kakav, ogovarat će vas kolege, ali to se vas ne treba ticati. Za dobrim se konjem prašina diže. Osim toga, njihova sudbina ovi­sit će o vašem mišljenju. Bolje da vas se plaše nego da vas cijene. Od ovog drugog ionako nemate koristi.

Dakle, da rezimiramo. Šefova svaka riječ za vas je svjetska mudrost — misao dvadeset prvog stoljeća. Sva­ki njegov glupi, prožvakani vic za vas je nešto najdu­hovitije što ste čuli, njegovi potezi su genijalni, odijelo najelegantnije, kava najukusnija, ćela besprijekorna. Ukratko — on je čovjek bez mane i kao takav predmet vašeg obožavanja. Što je više ljigavaca/savjetnika ka­kav ste i sam — više je i informacija koje ćete plasirat šefu u trenutku kad se opasnost približava. A to šefu treba! Ali pozor! Ne smijete zapisivati ni potpisivati ništa, pogotovo ne dugovanja, povjerljive dogovore, ni­kakav pisani trag nemojte ostavljati za sobom jer tko zna kome mogu u ruke pasti. Na kraju krajeva, ako što pode po zlu, neka najebe šef. Sto veća tvrtka, više govana! Ne pokušavajte ništa mijenjati ili, recimo, biti u sindikatu koji štrajka zbog malih plaća. Bože sačuvaj! Treba samo ići dugogodišnjim utabanim stazama laži i lopovluka vrebajući vlastitu priliku. Ulizica po­činje s dna. Obično, kao ja, od skladišta. Do vrha se penje po kostima. Sto veća ljiga dobiva veće titule i to je bliže svom šefu. Sad samo vreba priliku kad i kako mu zabiti nož u leđa i napraviti od njega posljednji ko­stur na koji će zasjesti. Ovo vam je poznato. Zar i ti, sine Brute! zavikao je davno Cezar. Koliki su kraljevi upravo ovako dolazili na prijestolje. To samo pokazu­je da se stoljećima ništa promijenilo nije.

Najuspješniji su ambiciozni, a lijeni ljudi, najo­pasniji glupi i ambiciozni. Mlad čovjek koji želi na­predovati a posjeduje te karakteristike nalazi načina kako pobuditi pozornost, puniti džepove i hraniti ta­štinu. Dovoljno sam pametan da postanem ulizica-lizoguzica.

TREBA IĆI NA FITNES

Tek sad sam shvatio kako mi stomak sve više sliči na­puhanoj mješini dok su mi mi mišići u potpunoj su­protnosti s njim — kržljave, mlohave, ispuhane vreći­ce. Ne moram ni spomenuti da mi se počeo nazirati i podbradak. Strašno, ne znam kako sam si to mogao dopustiti. Prežderavao sam se na poslovnim sastan­cima. Teško je bilo odoljeti sve ukusnijim delicijama koje su mi paralelno s mojmi napretkom sve češće servirali. Nisam ni znao da postoje takve kulinarske perverzije. Mama je izvrsno kuhala, ali uvijek je na stolu završavalo par jela koja su se vrtjela u krug i ko­ja su se mogla jesti više dana, ali mutne oči pečenog šampjera nisam imao priliku vidjeti u našoj kući. Po­šteni je svijet odrastao na palenti i sarmama. Ono što su moje gladne oči vidjele na poslovnim domjenicma proždrljiva su usta prožvakala i to se sve odrazilo na stomak koji je svakim danom postajao sve veći pa sam morao reagirati na vrijeme. Taj poražavajući pri­zor natjerao me da se već sutra informiram o najfensi fitness klubu za face kao što sam ja. To je bila prilika da prošetam svoju novu sportsku odjeću s potpisom. Obukao sam najnoviju bijelu trenirku, bijele tenisice, stavio bijelu traku oko glave u kombinaciji s bijelim čarapama. Bio sam ko mladenka pred vjenčanje. Od sada gdje god idem moram paziti na svoj imidž, a fit­ness dvorane su vrlo pogodne za promociju novog lu­ka.

Nakon par posjeta tom mjestu shvatio sam da ću se teško uklopiti u novo okruženje nabildanih tipova koji su oko mene hodali ko oslobodioci. Pomalo su mi se i gadili svi ti znojni muškarci koje sam tamo zatekao, zapravo smrdili su ko u svinjcu. Neko vrije­me sam se mučio u znoju lica svog, uništio svoju naj­noviju opremu i zaključio da to ipak nije za mene. Ja sam iznad toga. Privatni satovi, to je ono što mi tre­ba. Pošto sam mislio da su intelektualni napori hitniji za život, ozbiljno sam zanemario svoju fizičku stranu. Tijelo mi je bilo nenaviknuto na bilo kakva tjelesna maltretiranja pa sam već nakon prvog dana vježbanja dobio ozbiljan muskulfiber. Dva dana nisam mogao maknuti rukom pa čak ni onom stvari. Pio sam aspi­rine i andole i ležao ko mumija, ali nisam odustajao. Kupio sam i reket pa sam se počeo baviti tenisom kao svaka značajnija faca. U žaru igre treneru sam razbio nos, ali plaćao sam ga dobro pa je morao u meni si­lom prilika pronaći skriveni talent, nekog novog Na­dala ili Federera. Drž-ne daj, povuci-potegni, vježba, steroidi... Mišići su mi iz dana u dan postajali sve zaobljeniji i glađi. Gledajući ih i samodopadno odmje­ravajući, dali su mi dodatni motiv za daljnje torture. Počeo sam trčati gotovo svakodnevno pa čak i odmje­ravati svoje snage s mišićavim istomišljenicima koje sam sve više počeo primjećivati. Kako sam postajao fizički jači i moja duša je postupno gubila svoju sup­tilnost i krhkost. Postao sam pravi frajer, iznutra i izvana, spreman za opstanak u današnjem svijetu. Za srvajvl. Osjećaj za okolinu mi je slabio, a prema sebi samom jačao. Konačno sam bio spreman za osamo­staljenje, za opstanak u današnjem svijetu. Bravo ja. Dovoljno sam jak da pokorim slabe.