Panika samoće

Kada mi je dosadno, uvijek mi samo drugi dosađuju. Sam sebi nikada ne dosađujem, sam se mogu samo nečim zanimati. Jer i misli su dobre drugarice, vrlo zabavne i dosjetljive. I zato ne poznajem prave samoće, i otkako mije prošlo petnaest godina ne postavljam samoći nikakvu aureolu. Prava samoća možda vodi ravno u zločin. A ja važim kao tako neženiv, ljepše nego onaj namrgođeni Danac. U samoći sam dozreo. Ali što je bila ta samoća nego poravnanje, slivanje nekih mora s jednim velikim oceanom? Sto je bila ta samoća nego ujednačenje u sebi raznih glasova, raznih nagona? Traženje veze isaobraćaja.

Samoća može biti panična, kao neke nepregledne prašume. Iz takve samoće mogu šiknuti izvori ludila, mahnitanja. Ali te­ško mi je samoći dati onu svetinju, i ono prokletstvo, te da bude kao jedan genij. Najviše su sami oni koji su od sebe najviše dali. Oni vode u tajnu objasnivši se. Samotni su vrhunci kao Mont Blanc i Jungfrau, ali je ljudska samoća ipak samo poza.

Veći iznos rada nas poglavito miješa s čovječanstvom, a ne bratimljenje uz čašu, teatralno grljenje, i popuštanje nemjero­davnosti, tovirna i lupanar. Pojedinačka bogatstva uma na ko­rist su zajednicama, a pojedinačke propasti rupe su koje će ras­parati haljinu. Ja biram društvo, i rado volim da ostanem sam, jer duhovno sam sebi mogu najbolje pomoći. U evanđeoskoj pri­či je bio jedan đavao koji se zvao Legija, i taj je potopio jedno krdo svinja. Ne mogu se previše družiti, kada sam samo do ne­ke mjere saopćiv. Prava je samoća uvijek dobro društvo - isto onako kako je svaka srijeda kraj, jer u stvari nema sredine. Ja cijenim ljude koji su dobri i duboki bez svjedoka, koji su za se same istinoljubivi svjedoci ... A tek mislioci su se prvi naučili da budu privatni, tajni ljudi.

..................................................

Tin Ujević "Savremenik", XXVII., br. 7. - 8., str. 613. - 614.; Zagreb, srpanj - kolovoz 1938.