Ilduzin amanet

Dragan PAVELIĆ


— Ilduza! Jastuk progovorio!

-   Ilduza! Čuješ li me, jastuk progovorio! - ponavljao sam u nevjerici. I tek što je razveselih viješću, ona me stade opominjati. Vidovnjakinja!

-   A ti ne budi lijen! Zapisuj! Neće ti ruka otpasti! Možda jednoga dana ispadne cijela knjiga...

Oduvijek se voljela nečim zanositi i nečemu predavati. Tako i tada, ne razmišljajući, istoga časa povjerova da je pronašla pisara za jastukove priče.

- Ne kolebaj se! Jastukove šare naučit će te strpljenju. Vidjet ćeš, po­tvrdit će se riječi po kojima ničiji trud nije uzalud.

Kao sve prave begovice, i ona je bila žena plemenita srca i široke ruke. U posljednjoj godini života posvetila se slušanju muhadžerskih žalopojki i dijeljenju pokućstva koje joj preostade nakon rata. U djelidbi, na red dođoše i serdžade. Tako i mene zapade jedna izvanredne ljepote. Za nju je jednom netko rekao da umije pričati priče...

Otkana početkom prošlog vijeka u turskom gradu Bursi, a po Ilduzinu naputku skrojena u jastučnicu za sećijski jastuk, prve noći ona mi otkri svoj pripovjedački dar.

Pojastučena i izvaljena na mojoj sećiji - koja je danju služila kao psihoanalitički divan, noću kao postelja — posta predmetom divljenja. Da ne ostane na tome, pobrinuše se moji posjetitelji — osim jake uobrazilje, oni često imaju istančanu intuiciju. Netko se, dakle, izlanu pa ljudi počeše dolaziti ne bi li svojim očima vidjeli jastuk koji priča. Dok su zakazivali sastanak, neki mi lagahu u lice - samo da na nj naslone glavu.

 

Malo-pomalo, postah jastukov sluga. Sve ove priče, i mnoge druge koje ovdje nisu stale, dugujem dobročiniteljici Ilduzi i njezinu jastuku.

Što zbog zapisivanja, što zbog prepisivanja, moj se rad otegnuo. Još se uvijek nečega prisjećam i marljivo dopisujem.

U prvoj priči, primjerice, ispustiti lijep opis umora koji hvataše otomanske prethodnice, ne prepoznah bol u kostima konjanika i sasvim zaboravih na pješadiju zasjelu uz rijeku, zavrnutih nogavica i bosu... Spomenuh zveket, a o oružju ne rekoh ništa. Možda zato što je ljeto tek bilo nastupilo, ni neočekivane noćne hladnoće nisam se sjetio... U zadnjoj priči propustih opisati putnike izbliza; njihovo hodočašće ne oživjeh teferičli pojedinostima. Ovako ispade kako ih u Fojnici zateče teška vijest, a misao o gubitku toliko zabrinu da odustaše od ljekovitog fojničkog kraja. Sve to, sada, izgleda pretjerano! Kao da se nisu utješili pastrvom potočarkom!

U vezi s jastukom (na nj se stalno vraćam!), ništa nije izmišljeno. Ni sa čijom se nevjericom ne kanim baktati kako bih dokazao njegovu na­darenost. Već treću godinu on, s još dvojicom nijemih, leži na nalakću mog divana.

Nadživjeh Ilduzu, a naša vezanost osta postojana. Posao koji mi je namijenila polako napreduje; što danas zamrsim, sutra odmrsim. I strplji­vost se odnekud pojavila - ne bojim se kraja, ne strepim od početka. S pomoću Njegovom, sve će ispasti dobro!

Studeni 2012.