Znam da ne mogu

Osjetila naprežem, pokušavam misliti sluhom

Naivno lažem sebe da to mogu

Dok istinski prihvaćam priču sa ljudskim duhom

Sa godinama, pričam više o Bogu.

A šta je sluh? Lice čovjeka?

Ko usamljen mjesec što visi na vidiku.

Ili trag zvijezda padalica? Kad padne poneka.

Možda me samo kušaju u rajskom hodniku.

Čime da se braniš? Smiješnim osmijehom.

Dok tiha usamljenost nadolazi od nogu

Ko smrt crna, zamotana utjehom

Molim se uzvišenom, a znam da ne mogu.

Pokušavam zavaditi osjećaje sa bistrim umom

Dok lajete nad vrijednošću mojih postupaka

Ko da glava ide nekim drugim drumom.

Pritješnjena odlukom, melanholično-opaka.

Molitva. Čami u mračnoj tuzi duha

Lišena radosti života i priča o Bogu

Dok smo osjećaje uprli ko oči u časti sluha

Sebično misleći samo o sebi, a znam da ne mogu.

Ilija Ico Blažević