Jezik roda moga

HRVATSKA DOMOVINA

Lijepa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,

Stare slave djedovino,

Da bi vazda česna bila!

Mila, kano si nam slavna,

Mila si nam ti jedina,

Mila, kuda si nam ravna,

Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,

Blaga prsa, blage noći,

Toplo ljeto, toplo djelo,

Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,

Rujna lica, rujna vina,

Silni gromi, silni udi; -

To je naša domovina!

Ženju srpi, mašu kose,

Djed se žuri, snope broji,

Škriplju vozi, brašno nose,

Snaša preduć, mâlo doji:

Pase marha, rog se čuje,

Oj, oj, zvenči, oj, u tmine,

K ognju star i mlad šetuje; -

Evo t' naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,

Po veseloj livadici,

Pjesme glasno brijeg odbija,

Ljubni poje k tamburici.

Kolo vode, živo kolo,

I na brdu i v dolini,

Plešu mlađi sve okolo; -

Mi smo pobre, v domovini!

Magla, štoli Unu skriva?

Ni l' to naših junak turobni?

Tko li moleć smrt naziva?

Il slobodni, il su robni?

„Rat je braćo, rat junaci,

Pušku hvataj, sablju paši,

Sedlaj konjče, hajd pješaci,

Slava budi gdi su naši!“

Buči bura, magla projde, -

Puca zora, tmina bježi, -

Tuga mine, radost dojde. -

Zdravo slabost - dušman leži!

Veseli se tužna mati,

Padoše ti vrli sini,

Ko junaci, ko Hrvati,

Ljaše krvcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci

Nit ti Dunav silu gubi,

Kud li šumiš, svijetu reci:

Da svog doma Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,

Dok mu hrastje bura vije,

Dok mu mrtve grob sakrije,

Dok mu živo srce bije!

Antun Mihanović

Danica, 1835

LIJEPA ANKA

Ala je lijepa naša Anka!

Istina li je? Ili san?

Tresu se bor i jela tanka,

Zaviđajuć joj struk tanan.

U lugu slatki zbor slavujâ

Šuti uz njezin slađi glas;

Nad njom trepti roj metuljâ

Mnijuć da j' cvijetak njen obraz.

Dive se u vrtu krasne ruže,

Gledajuć taj licâ, ustâ raj;

Vjetrići krasna krila pruže,

Da ju odvedu u svoj gaj.

Niz stijene prska, u dol skače

Brže i brže vodopad.

Gdje, igrajuć se prst namače,

Da ga poljubi, nosi hlad.

tako sve čezne da ju prati

I grli, ljubeć njezin slijed;

Samo ja moram ovdje stati,

Gdje me začara njen pogled.

Stanko Vraz

DVIJE PTICE

ZABLUDILA morska ptica

U daljine kopne zemlje

I susrela kosovicu

Gdje u gaju slatko pjeva.

„Kako možeš pjevat tužna

U pustinji ovoj suhoj

Gdje ni kapi vode ne ima?“ -

““Pjevahu i moji stari

U istome ovom gaju.““ -

Domovina takva bila

Rođenom je sinku mila.

Petar Preradović

TROJEDNI BARJAK NAŠ

Od vijekova tri nam dara,

Dao nam ih dragi Bog,

Lijepa dara, sve što stara,

A u slavu roda tog:

Do tri boje,

Sveto troje;

Da ih pamtiš, da ih znaš:

Nek se vije povrh glave

Vilin znamen stare slave

Trojedini barjak naš.

Rujna boja, krv rumena,

Prošlih zgoda krvni list,

Prot barbarstva prolivena,

Svjedok sjajan, svjedok čist;

Za slobodu

Opet rodu,

Da mi pamtiš, da mi znaš,

Krv ćeš dati, ako valja

Da se nigdje ne okalja

Trojedini barjak naš.

Bijela boja, ćud nedužna,

Svega roda obraz živ,

Što ga shara ruka ružna,

Nije narod, nij on kriv -

Ćud nevinu

Čuvaj sinu;

Da mi pamtiš, da mi znaš:

Proklet onaj od svog roda,

Koj za podlo mito proda

Trojedini barjak naš.

Modra boja, lice neba,

Kao vedri božiji hram;

Nebo zvoni, to nam treba,

Jedina je pomoć nam:

To nas spasi

U zlih časih;

Da mi pamtiš, da mi znaš:

Ne uzdaj s' u nikoga,

neg u sebe i u Boga

Trojedini barjak naš.

Pa će zasjat tvrdom slogom

nek si grakće tko je slijep -

I pred svijetom i pred Bogom,

Sjajan, vedar, čist i lijep

Trojnim cvijetom

Cijelim svijetom,

Ma i tko si, da ga znaš,

Opet čitav , nepovrijeđen,

Nikad vragom nepobijeđen

Trojedini barjak naš.

August Šenoa

PRI SVETOM KRALJU

Prozor Stjepanovog Doma

Priča gotski san;

Modri tamjan i aroma

Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma

Erded, Bakač ban,

Heroj sisačkog sloma

Sja ko onaj dan.

U katedralu, kud su teške noći,

Na Banov grob zna neka žena doći

S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges:

Regnum regno non praescribit leges,*

I dok je srca, bit će i Kroacije!

* (lat) - neka čuju kraljevi: kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone; na saboru u Budimu 1790. uzviknuo hrvatski ban Ivan Erdödy

Antun Gustav Matoš