Aplauz, molim
Mirko KOVAČ
Kad god čitamo da je neki umjetnik, glumac ili muzičar, izmamio aplauz na otvorenoj sceni, nekako nam postane drago što je ta umjetnost našla put do srca i što su izvodači i akteri na sceni pozdravljeni "frenetičnim aplauzom". Jer doista, kako drukčije iskazati divljenje i poštovanje talentiranim osobama koje su naspram nas kao publike i zadivljuju nas svojim umijećem. Svatko je od nas toliko puta bio u prilici da ne štedi svoje dlanove i plješće dok ga ne zasvrbe, bilo u kazalištu, sportskoj dvorani, cirkusu, na nekom kongresu itd. Pokatkad se ustaje i aplaudira; to je još stupanj više na ljestvici ushićenja. A već kad se začuju uzvici: živio, bravo i sl, onda je to vrhunac oduševljenja. U svojim čuvenim istraživanjima o čimpanzama Keller veli da i majmun manifestira radost tapšanjem dlana o dlan. Pa ako i majmun tako reagira, onda je pljesak posve prirodan način da se iskaže zadovoljstvo, podrška, poštovanje prema nekomu i nečemu. Te svoje osjećaje čovjek zasigurno može artikulirati i na neki drugi način, ali javno i tako zvučno gotovo da nema ničim drugo doli rukama i golim dlanovima. Negoduje se urlanjem, zvižducima, a pljeskom se samo odobrava. Ima kutaka na kugli zemaljskoj gdje se plješće i na pokopima i udarom dlana o dlan izražava sućut, ali sada nećemo zalaziti u druge kulture i civilizacije; ostat ćemo na ovim našim čemernim gorama gdje se plješće i zlikovcima.
Aplauz može sablazniti, jer govori o onima koji aplaudiraju isto koliko i o onima u čiju se počast aplaudira. Aplaudiralo se i aplaudirat će se obdarenima i ništarijama, nazdravičarima i slavljenicima, političarima i govornicima, huljama i zvijezdama, mađioničarima i lašcima, glumačkim prvacima i šmirantima, sportskim asovima ili pilotima kad se uspješno prizemlje. Naglašeno se plješće onima koji slave kakvu godišnjicu u dubokoj starosti; to je u neku ruku aplauz trijumfu života i bremenu godina. Više puta bio sam na pokopima glumaca; uvijek se aplaudiralo kad se lijes iznosi iz kapele. I ja sam aplaudirao na tim sahranama; aplaudirao sam mnogim glumcima za života, pa sam i taj posljednji aplauz doživljavao kao posebnu počast pokojniku, kao ispraćaj u vječnost i to muzikom pljeska koju je na "daskama što život znače" najradije slušao. Uza sve to, jedno istočnjačko vjerovanje kaže da mrtvi čuju!
U bilježnici sam našao podatak da se u velikoj sali Centra Sava u Beogradu, na završnoj večeri filmske smotre FEST 98. prolomio snažni aplauz na projekciji engleskog filma Dobro došli u Sarajevo. Novinarka beogradske Republike naglašava da je u igranu strukturu filma umontiran i dokumentarni materijal, te da se najednom prolomio aplauz u trenutku kada još "ništa nije ukazivalo na kraj filma", a i sama filmska scena nije ostavljala nikakav snažniji umjetnički dojam. Onda zašto aplauz iznebuha? Zato što se na platnu, u dokumentarnom insertu, pojavio Radovan Karadžić! Pritom ne smijemo smetnuti s uma da je u dvorani sjedila odabrana publika iliti kulturna i intelektualna elita jednog grada. Ako je elita takva, kakav li je tek puk, kakva li je "rulja", kakva li je "stoka sitnog zuba", kako Tuđman voli reći za dio svog pučanstva.
Pljesak me mnogo puta oneraspoložio ili doveo u ponižavajuće stanje, katkad i uplašio, pogotovu ako bi se razlijegao s kakvog velikog i naopakog masovnog skupa, a jedan aplauz unio sam u teku kao "jedinicu bijede posrnulog naroda". Taj mučni, tužni aplauz zbio se jedne zime u Beogradu, na Savskom mostu; moglo je to biti negdje 1993. godine. Srbija bješe okovana sankcijama, a nestašica goriva dovela je do prometnog kolapsa. Nesretni ljudi išli su na posao gazeći duboki snijeg preko mosta i jedva se probijajući kroz vijavicu. U jednom trenutku nailazi preko mosta kolona crnih limuzina. Ljudi se sklanjaju i negoduju, ali kad u jednom vozilu spaziše Radovana Karadžića, svi su zastali i počeli pljeskati promrzlim rukama. Kola s ratnim zločincem lagano su miljela prema Novom Beogradu, praćena aplauzom onih koji su se zlopatili na mrazu i mećavi, dobrim dijelom i zbog politike klanja koju je taj gospodin u crnoj limuzini prakticirao. (Ovdje moram napomenuti da sam na različite načine upozoren kako ne bih smio u svojim tekstovima nazivati dr. Karadžića ratnim zločincem, barem dok sud o tome ne odluči. Odgovaram svojim kritičarima da se držim mudre opaske jednog mog prijatelja koji je rekao još na početku rata: "Tko dirne u Bosnu i započne rat u Bosni, unaprijed je ratni zločinac. ")
A onomad se i u Beogradu pljeskalo, ustajalo i klicalo, također ratnom zločincu, gubitnikll Slobodanu Miloševiću, kolekcionaru poraza koji se kao vampir pojavio na Kongresu srpskih socijalista. O partijskom referatu već su nešto rekli oni koji umiju i imaju što reći, ali o onima koji su u dvorani Sava-centra onako ushićeno i bjesomučno lupali dlan om o dlan, valjalo bi govoriti sa sociopsihologijskog i moralnog stajališta. Tamo su sjedili neki uredno odjeveni, očešljani i svježe izbrijani tipovi kakvih ima na mnogim svjetskim kongresima. Bilo je tu liječnika, umjetnika, doktora nauka, novinara, te i pristojnih dama. Bože dragi, je li se itko od njih barem navečer, kad je ostao sam sa sobom, ili u intimnom razgovoru s bliskom osobom, zapitao: pa kome sam to ja aplaudirao da me dlanovi još svrbe, kakve sam to konfuzne i nesuvisle brbljarije svojim pljeskom odobravao. Kako sam mogao kao učenjak, pisac, akademik slušati čovjeka koji falsificira i izvrće stvarnost, barata općim mjestima i uvlači me u neke njegove kandže i dllševne zamke? Kako se nisam kao obrazovan čovjek prisjetio starih filmskih žurnala i dokumentarnih filmova u kojima se vide prepune dvorane kojekakvih delegata i zastupnika kako ushićeno plješću Hitleru ili Staljinu, a ti prizori danas izazivaju mučninu. Hoću li se koliko sutra sramiti tih groznih slika?
Ali, ne! Ti se ljudi takvo što nikad neće zapitati, ni javno ni sami sa sobom, jer oni su zapravo duševna slika vođe, kao god što je i vođa bez svojih pacijenata nitko i ništa. Oni pripadaju "parlamentarnom čoporu i postaju pokretno stado koje se pokorava svakom impulsu", rekao bi Le Bon. Oni su sinovi svojega vode. Njihova je uravnoteženost zavisna od njegove. Oni napeto osluškuju što će on reći, iako manje-više sve znaju unaprijed. Njemu argumenti nisu potrebni, dovoljno je to da je prvi! A kad je već prvi, onda ga svi moraju slijediti i prihvatati njegove zablude, opravdavati njegove zločine, slijediti ga i padati zajedno s njim. On je tu da ih ograničava, premda su oni već ograničeni njegovom pojavom. Jer oni stvarnost i život vide samo u rasponu do Njega; sve drugo je praznina.
Feral Tribune, 16. ožujka 1998.
Vrelo: "Cvjetanje mase" str.5-8