Bosanska Biskupija - postanak
Presudan događaj u obnovi crkvene hijerarhije na tlu stare provincije Dalmacije bilo je osnivanje splitske metropolije koja je na sebe od 641. g. preuzela sve ingerencija stare salonitanske biskupije. Takvo je stanje istovremeno podrazumijevalo i ponovno uspostavljanje starih biskupija, kako bi se i one u neposrednom zaleđu i one duboko u unutrašnjosti bivšeg Ilirika ponovo našle pod istim patronatom u okrilju Zapada.
Tako koncipirano patronatstvo splitske Crkve koje je po Trpimirovoj darovnici dosezalo 852. " ... sve do obale Dunava", pod svoju nadležnost je stavilo i Bosnu. Međutim, kako izgleda, ne za dugo. Po tome šlo bosanske biskupije nema na popisu među onima koje su se našle na crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. g. zaključujemo da se u tom periodu nalilzila pod patronatstvom nove metropolije, a najvjerojatnije one koju je sv. Metod osnovao u Sirmiju.
Bosansku biskupiju, u svom "Ljetopisu", spominje pop Dukljanin u kontekstu duvanjskog sabora 879/880. na kom se uz: barsku, budvansku, kotorsku i ostale našla u sklopu tada crkveno izdvojene Gornje Dalmacije. Kako svrha teksta nije ulaziti u analizu predočenog dokumenta, koji je u historiografiji već pretrpio niz kritika, problemu bosanske biskupije bit će potrebno pristupiti na jedan adekvatniji način, koji će je sagledati bitno u okviru globalne politike koja se tada vodi na Balkanu, a čiji su akteri Bizantsko Carstvo i ponovo moćan Rim, koji nije bio spreman gubiti teritorije koji su mu pravom pripadali.
Od kraja 9. st. situacija za bosansku biskupiju je bila znatno drukčija. Zapravo, od tada će ova biskupija dijeliti sudbinu zemlje u kojoj se nalazila vješto se, početničkom diplomacijom, prilagođavajući političkim neprilikama, stvaranim vještim kalkulacijama moćnih susjeda, koji su nekad i agresivno raspolagali svojim metropolitanskim pravima. Tako je zanimljiva situacija, izazvana političkim potezima Bugarske, natjerala papu Grgura V. da 997. g. osnivanjem metropolije u Dubrovniku preduhitri događaje koji su slijedili. Naime, ponovno jačanje Bizanta i osnivanje Ohridske arhiepiskopije (1018-1020), kao budućeg jezgra prodornog pravoslavlja, Rim je već tada shvatio kao izravnu prijetnju svom katolicizmu na Istoku, za koji se morao boriti i na ovaj način - pripajanjem Bosne i sufragana iz zaleđa dubrovačkoj metropoliji. I papa Benedikt II. je svojom bulom od 27. 9. 1022. nastojao učvrstiti ingerencije Dubrovnika prema zaleđu, ali politička situacija nije išla u prilog tome.
Snažna Duklja kneza Stjepana Vojislava je osvojila dubrovačko zaleđe, primoravši, nakon ukidanja metropolije, njezine sufragane da ponovo priznaju crkvenu vlast splitskog nadbiskupa. Pod splitskim patronatom bosanska biskupija je dugo ostala. Već 8. 1. 1089. spominje se u buli Klementa III. Viberta u okviru novoosnovane metropolije u Baru.
Klikni na foto...
Molbu dukljanskog kralja Bodina da osnuje metropoliju u Baru, iako kao protupapa, Klement III. je najvjerojatnije prihvatio stoga što je u snažnoj Duklji, naspram Bizanta Aleksija Komnena, vidio garanta za očuvanje crkvenih prava papa na ovom području. Jednim dijelom na takvu odluku je mogla utjecati i zajednička tradicija izražena u liturgijskom jeziku sv. Ćirila i Metoda, koja se u međudržavnim odnosima Duklje i Bosne ne smije zanemariti. Činjenica da kralj Bodin na prijestolje u Bosni dovodi Stjepana nije bila garancija duljem savezništvu. Nakon Bodinove smrti, djelovanjem nekog do sada nepoznatog bosanskog vladara, Bosna je otrgnuta od dukljanske vlasti.
Početkom 11. st. Bosna, već poznata kao banovina, našla se u interesnoj sferi ugarsko-hrvatske krune, a crkveno opet u nadležnosti Splita. Ni dolaskom na vlast bana Borića (1163-1180) situacija se bitnije ne mijenja. Bosna i dalje ostaje " ... jedinstvena katolička zemlja, a njen biskup sufragan splitske metropolije". Međutim, dolaskom na vlast bana Kulina (1180-1204) počela se ostvarivati mogućnost samostalnog razvoja Bosne i to razumljivo, ne samo na političkom nego i na crkvenom i ekonomskom planu.
U trenutku kada u Bizantu nestaje dinastije Komnena, a na Zapadu jača Ugarska, Kulin iako izravno izložen njezinoj moći, u Dubrovniku nalazi idealnog partnera za ostvarenje svojih planova. Dubrovnik je, sa ulogom " ... neutralnog ekonomskog centra u okviru bizantske teme", svakako bio pogodniji za ciljeve koje je Kulin namjeravao ostvariti, nego Split koji je iako katolički kao i Dubrovnik ipak i crkveno bio podložen Ugarskoj. Čini se da pri reformi Crkve ban protivnika nije imao ni u samom papi Aleksandru III., jer je upravo njegov izaslanik Tebaldo sproveo u djelo pripajanje bosanske biskupije dubrovačkoj metropoliji.
Tebaldov zadatak je bio specifičan. Po nalogu energičnog Aleksandra III. trebao je: " ... da čupa i obar'a što treba rušiti, gradi i sadi, što po božjem nadahnuću treba podizati." Uz to: "Ono, što on glede stanja Crkve i spasenja vjernika papinom vlašću odluči, ima se prihvatiti i čvrsto održati." Razloga za ovako stroge instrukcije svakako je bilo. Iako nam odnosi unutar Crkve u Bosni do 13. st. nisu najjasniji vjerojatno se radilo o nepridržavanju nekih odredbi (zabrana laičke investiture i pitanje svećeničke izobrazbe) koje su ponovo aktualizirane na trećem Lateranskom saboru 1176. g.
S kakvim su efektom ove odluke prihvaćene u Bosni teško je reći, ali je neosporno da su reaktivirane posredovanjem legata Svete Stolice Ivana Casamarisa 1203. g., nakon sazivanja sabora na Bilinom polju kod Zenice. Do ovog posjeta je došlo na molbu samog bana Kulina. On se, naime, nakon što je od svojih političkih protivnika, dukljanskog kralja Vukana Nemanjića i ugarskohrvatskog vladara Emerika II., optužen da je sa ženom, rođacima i 10.000 kršćana prešao na krivovjerje, obrati papi Inocentu III. da u Bosnu pošalje: " ... sposobna čovjeka, koji će razvidjeti vjerske prilike i popraviti ono što bude smatrao potrebitim." No, misija Ivana Casamarisa 1203. nije bila pokrenuta samo poradi uređenja unutarnjeg stanja Crkve u Bosni, već, prije svega, da bi se preduhitrilo širenje možebitnog heretičkog naučavanja kakvog se papinstvo osobito bojalo. Legat je, nakon boravka u Bosni, smatrao da je papinska bojazan opravdana, te pokušao stvari srediti osloncem na političke čimbenike, istodobno preporučujući papi da se, s istom svrhom, konsolidira unutarnje stanje Crkve ojačavanjem struje "latiniteta". Kako, međutim, ni suvremeni politički čimbenici nisu bili pretjerano raspoloženi da se upuštaju u dubiozne avanture po Bosni, niti je, pak, papinstvo u cijelosti prihvatilo ono što je Ivan Casamaris predlagao, stvari su s crkvenim životom u Bosni pošle posve drugim tijekom.
Vrelo: „Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini“ str.31-35
Izdavač: Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, Sarajevo