Maj

Mile STOJIĆ


Dan kojim počinje svibanj... ovom rečenicom počinjao sam prije tridesetak godina novinske uvodnike, u slavu blagdana rada. To je bio imendan moga oca, ali ja sam, opijen zanosom jedne veličanstvene utopije, zazivao bratstvo svih radnika, "prezrenih na svijetu"... Prvoga maja brenčale su limene glaz­be po ulicama i slavile vođu i tvorca radničkog samoupravljanja, a ja sam ponosno marširao u stroju, zaveden idejom bratstva i jedinstva, kao moguć­nošću ovozemaljskoga spasa. U zemlji koju je gordo izgrađivala radnička klasa, danas demonstriraju prevareni i izraubovani robovi, tražeći da im se isplate zarađene dnevnice na feudima novih gospodara. Danas više nitko ni ne spominje radničku klasu, a njezin praznik doima se kao žešća ironija.

Drugoga svibnja 1992. napadnut je grad Sarajevo, vatreni obruč što ga je oko grada godinama podizala Jugoslavenska narodna armija u cilju obra­ne od "vanjskog agresora" svoje topovske cijevi okrenuo je unutra, prema nezaštićenim građanima. Počela je kalvarija gada, opsada najduža u ljud­skoj povijesti. Dvadeset godina je prošlo, a slike koje si tad vidio nikad ne blijede, progone te u snovima i na javi. Tvoj ovidijevski život opisivao si u stotinama članaka i knjiga, vjerujući da će izrečene riječi olakšati svepri­sutnu težinu. Od tada, pa do dana današnjega nema riječi kad ne pomisliš i ne izgovoriš riječ "rat". Ti si to sretno pokoljenje, što je izgrađivalo novi svijet, "socijalizam s ljudskim likom".

Trećeg svibnja dogodila se Dobrovoljačka ulica, krv je potekla ulicama. Uhapšen je predsjednik mlade države, a njegov zamjenik koji je rukovo­dio obranom grada strpan je u haps na londonskome aerodromu dvadeset godina kasnije.

Četvrtog maja 1980. umro je drug Tito, najveći sin i trostruki heroj. Država je bila u koroti od Triglava do Gevgelije, sedmodnevna nacionalna žalost trajala je vječno u srcima... Tito ne može umrijeti, govorili smo. Nostalgija je, prema Hrvatskom jezičnom portalu, jak osjećaj čežnje ili patnje za nečim što je bilo, ili prošlim i izgubljenim razdobljem (za prijateljima, domovinom, starim ljubavima i sl.). Riječ potječe od grčkog u značenju nostos, povratak kući i algos, bol. Danas se druge pjesme pjevaju, ali mi ih ne slušamo, jer ne možemo čuti istinu, pristati na činjenicu da smo svoj život proveli kao kreteni:

Bratstvo-jedinstvo je završilo na dva flora,/ u masovnim grobnicama i kon­centracionim logorima/ Na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram?/ Pičko jedna nostalgična!/ Jebo ti Jugoslavija majku!/ Jebo ti Balkan-beat majku!/ Jebo ti regija majku!/ Jebo ti Tito i oca i majku!/ Bratstvo-jedinstvo je za­vršilo na dva flora,/ pred streljačkim vodovima i masovnim koljačima!/ Na kojem od ta dva flora ti igraš? Pičko jedna nostalgična!/ Jebo ti Bijelo dugme majku!/ Jebo ti Lepa Brena majku!/ Jebo ti Džoni Štulić majku!/ Jebo ti Paket aranžman majku!/ Jebo ti komunizam i svastiku i majku!/ A-ha, a-ha/ Bratstvo-jedinstvo je završilo!/ Vrijeme je da se upoznamo/ onakvi kakvi stvarno jesmo! (Damir Avdić - Put u raj).