Sirote za jednu noć
Roditelji su gradili kuću kad je bilo najteže, početkom II. svjetskog rata. Podigli su je na kat, pokrili crijepom i u nju se uselili sa svojih petero djece. Bili su mladi i očekivali su još dosta radosti od života. Do jedne večeri, koja je imala i svoju višednevnu potajnu predigru.
Kad su jednoga dana u mjesto iznenada ušli Nijemci, zaposjeli su njihovu novu prostranu kuću. Dvije sobe u prizemlju pretvorili su u obućarsku i krojačku radionicu a jednu na katu uredili za stanovanje trojice časnika i za štab jedinice. Obitelj se brzo privikla na nove stanovnike koji su joj u ono vrijeme ljute oskudice bili još i od koristi. Majka se znala sporazumjeti sa strancima jer je nekoć išla u školu kod časnih sestara u T. i ondje naučila nešto njemački. U susjednoj je kući bila smještena kuhinja za vojnike i časnike. Ona se još dobro držala, bila je redovito obskrbljivana dobrim jestvinama, a u vrijeme objeda širila je oko sebe ugodan miris zgotovljenih jela, koji su kod siromašnih susjeda nemilosrdno budili želju za dobrim zalogajem. Vojnici su znali biti i zahvalni i darežljivi. Donosili su djeci čokolade i dvopeka a majci upakirane makarone. Tako se neimaština nije primjećivala u ovoj kući koja je, inače, kao i sve druge u susjedstvu, spala na dva obroka dnevno koji su se obično sastojali samo od zobenoga kruha i krumpira.
No, na ocu se sve jasnije primjećivalo da mu teško pada prisutnost stranih ljudi u kući. Dolazio je iz grada s posla sve tmurniji inemirniji, neprestano je tražio prigodu da majci prigovori što ulazi u razgovor sa strancima. Padali su mu na pamet sve smješniji povodi za prepirke i sumnjičenja. Večeri su u obitelji postale sumorne, ispunjene prijekim pogledima i napetošću.
Jednoga kasnog poslijepodneva dala je majka svom najstarijem sinu nekoliko kutija cigareta i rekla mu da ih odnose kuharima. Htjela je tako makar na siromašan način pokazati svoju zahvalnost za njihovu pomoć.
Ali zlo! Otac se upravo vratio s posla, zatekao dječaka na ulici, pitao ga strogo kamo će i što nosi zamotano u papir. Dječak još nije znao misliti, ali je znao osjećati. Slutio je muku i šutio. Otac mu je oduzeo cigarete i vratio se s njima u kuću, kao s oružjem.
Bilo je predvečer, polumrak, svjetlo još nije bilo upaljeno. Majka je ležala bolesna. Vrata su se naglo otvorila, u sobu je ušao otac, nije mu mogla vidjeti lice.
- Šta je ovo, ženo, kome si ti ovo slala?
- Kome sam slala?, priupita majka sluteći nesreću. Pridigla se na laktove.
- Slala sam cigarete vojnicima u kuhinju.
- Šta ti imaš njima slati?
- Pa, vidiš da nam ljudi pomažu.
- Nema oni nama šta da pomažu. Dok sam ja živ, ja ću vas hraniti.
- Što se ljutiš? Zahvali Bogu što nam je providio. Znaš da nemamo što jesti.
- Kako nemamo!? - viknuo je otac i primaknuo se korak bliže. Nek' jedu zob k'o i ja! I da više ne petljaš s njima, čuješ li?
- Šta petljam? Stidi se što ti je u glavi!
- Ustaj, upali lampu!
- Ne mogu, boli me.
- Šta te boli, diži se!
- Bog s tobom, šta ti je večeras? Ne mogu, vidiš da sam bolesna.
- A nisi bolesna kad meni iza leđa šalješ njima darove, a? Stidi se ove
djece! - prsnula je na očevim ustima otrovna rana, ljubomora.
Majka se trgnu, ponovno se pridignu laktove, uzdahnu kao da ju je probolo nešto bolno oštro ispod rebara, pogleda prema ocu i prema zidu uz koji su sjedila uplašena djeca. Boreći se za zrak, reče mu rezignirano:
- Ako ti nisam dobra, ja idem svojoj materi.
- Hajde, i ne trebaš nam takva!
- Spremi barem djeci večeru da ne gladuju! - i majka se zagrcne u kašlju.
Ustalaje s naporom, prgrnula šal, pronašla u polumraku vrata i otišla svojim roditeljima koji su stanovali u kući preko puta.
U sobi se naglo zgusnuo mrak. Djeca su se prislonila uza zid i počela tiho plakati. Na štednjaku je proključala voda u loncu s krupirima. Otac je upalio svjetiljku, skinuo lonac, izlio iz njega vodu a krumpire istresao u zdjelu.
- Jedite i brzo na spavanje!
Skupljena oko niskog stola, djeca su uzimala krumpire, gulila ih
počela jesti. Sa zalagojima su se miješale suze a to otac nije volio.
- Šta cmizdriš ti tamo?
- Nema mame! - odgovori najmanje.
- Šta smeta ako nema? Šta vam fali?
Ali više ni on nije siguran da djeci nešto ne fali. Ušutio je, smanjio plamen na petrolejci i sjeo prema prozoru. Jedno po jedno, djeca su otišla u drugu sobu na spavanje, legla sva ne jednu postelju, primirila se ali nisu mogla zaustaviti tiho jecanje, koje je otkucavalo kao noćni sat.
Noć je postala hladna. Oko ponoći netko je ušao u dječju sobu, pogledao tijela na postelji, navukao na njih pokrivač i tiho se povukao.
U samu zoru otac je ustao, izišao iz kuće, prešao preko puta, pokucao na vrata kuće majčinih roditelja. Ona je već spremno čekala i mirno pošla za njima kad joj je rekao: Maro, hajde kući, treba djecu nahraniti.
Jutro je bilo vedro i hladno, bijelo na mrazu.
- Ustajte djeco, koja su doba?! - zazvonio je majčin glas. Na stolu je čekala kava s dvopekom i za svako dijete još po jedan komad čokolade.
Otac je popio svoju crnu kavu, uzeo kaput i oklijevajući krenuo na posao. Na vratima se kao usput još jednom okrenuo, pogledao djecu i majku i samo rekao:
- Maro, ono sinoć ... Sta ćeš!
- Dobro je, Niko. Pazi se na putu!
Napisao: Ladislav Z. FIŠIĆ