Balada o posljednjoj kraljici
Piše: Ivan Lovrenović
Uz snažni povijesno-legendarni topos o propasti Bosanskoga Kraljevstva, u pučkoj memoriji bosanskoga katoličkog puka stoljećima je na intiman način vezana i uspomena o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini. Zapravo, kraljici majci, jer je stvarna posljednja kraljica bosanska bila Mara-Jelena, kći smederevskoga despota, udana za Stjepana Tomaševića, posinka Katarininoga. Ta prekrasna povijesna storija, čiji baladeskni ton svojom stišanom i nepatvorenom tragikom jednako odzvanja i danas, posljednjih je godina banalizirana u dnevnopolitičke svrhe, s jednim osnovnim motivom - da je Katarina oporučno predala Bosnu papi, te da ta oporuka nije izgubila svoju pravnu valjanost.
Kako je to, konačno, bilo s Katarinom, kraljicom bosanskom i trećoredicom franjevačkom, čije ime nosi svaka Kata u Bosni posljednjih pet stotina godina, i za kojom Sutiščanke i danas ruše? (U starom jeziku bosanskomu rušiti znači: nositi žalobno ruho.)
Kćer Stjepana Kosače i Jelene (iz kuće Balšića), Katarinu su 1446. udali za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša. Prethodno je kralj obećao papi Eugenu IV. da će biti dobar katolik, a ovaj ga je riješio obaveze prema nevjenčanoj ženi Vojači, s kojom je dotada uživao blagodati slobodne ljubavi, i kojoj se poslije ovoga blagoslovljenoga otpusta gubi svaki trag. Uz majku, dakle, Katarina je odgajana u pravoslavlju, na očevu dvoru u Humu bilo je vjerojatno dominantno ozračje Crkve bosanske, a na kraljevskom dvoru u Jajcu, uz muža svježeg katolika, te uz revnu duhovnu brigu franjevaca, prianja uz svijet katolištva. Tipična bosanska sudbina. Ivo Andrić zabilježio je izreku, koju je navodno čuo od nekoga starog dede u Sarajevu, a sva izgleda kao da ju Je smislio sam: »Nikad čovjek ne zna U kojoj će vjeri umrijeti.«
Kralju je rodila dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Jukić spominje i treće, Tomaševoga sina, koji je umro mlad i pokopan na Mljetu, ali ne zna se od koje majke? Po anonimnosti, kojoj je predan, prije bi se moglo misliti na Vojaču.
Ali ovaj okvir, uoči katastrofičkih zbivanja, nije potpun ako se ne prati još jedna linija, otomanska. Nedugo, naime, nakon turskoga uzeća Bosne 1463, jedna od najvećih i najmoćnijih figura cijeloga Carstva jest Ahmed-paša Hersekzade, to jest Ahmed-paša Hercegović, to jest Stjepan, sin Stjepana Kosače i druge mu žene Barbare, (polu)brat Katarinin! Bila je to uopće jedna od najvećih karijera u povijesti Otomanskoga Carstva: pet puta veliki vezir, poznat i priznat zakonodavac, znalac jezika, epistolograf, pjesnik, državnik koji je udesio da pravac osmanlijskih osvajanja mimoiđe Dubrovačku republiku ...
Okolnosti, pod kojima su Katarinin sin i kći dospjeli na sultanov dvor u Carigrad, pune dvije godine prije pada Bosne, ostale su do danas nejasne, ali po svoj prilici taj odlazak treba situirati u okvir feudalnih vazalnih odnosa, jer je sultan tada već praktično bio suveren bosanskomu kralju. Poznato je da se sve dogodilo u kontekstu afere oko smrti (ubojstva?) kralja Stjepana Tomaša 1461. i maloga građanskog rata što je nakon toga u Bosni uslijedio, zbog čega je morao uredovati sultanov vojni izaslanik Ishakpaša. Starija hrvatska historiografua (Ivan Tomašić, Ivan Tomko Mrnavić, Mavro Orbini) uobličila je cijelu legendu o prijateljstvu i pobratimstvu sultana Mehmeda II. i kralja Stjepana Tomaša, muža Katarininog, a fra Bono Nedić ostavio je zanimljiv zapis iz kreševskoga kraja o toj legendi. On piše o jednoj humci u naselju Oštra Luka u vlasništvu obitelji Kristić:
»Nješto se je čudnovato dogodilo u vrieme Omer paše, kad je ovaj kupio oružje od kršćanah. U ovom istom selu, a koliko se sjećam kod iste familije Kristića nađen je jedan mač sa ovim odprilike turskim nadpisom: Ja sultan Mehmed Fati ovaj mač poklanjam mojoj posestrimi Katarini kraljici bosanskoj etc. Kad je prvi put kupito oružje vlasnik ovog mača sakrio ga je bio u jednu slamu. Nu kad su drugi put zašli Omerpašini vojnici sa najvećom strogošću i lupanjem kovčega, te prietnjom u mrtvu glavu kuće pretraživati, njetko iz susjedstva prokaza da ima sakriven mač, i vlastnika dotle su nizami bili, dok nije donio mača, za kog je znao da je starina, koju je od svojih pređa baštinio. Izgleda da su se dovodili u vezu sa bosanskom kraljevskom porodicom Kristića. Moj pokojni stric o. Martin Nedić na svaku ruku molio je Omer pašu, makar i uz skup odkup, da bi spomenuti mač dao za pohranu muzea, al ovaj mu odgovori da je to dragocjenost i za carski muzej u Carigradu. I tako ga odnese.«
A Jukićeve riječi o prijateljstvu, koje on navodi kada piše da se Katarina povodom smrti kralja Tomaša pismom »potuži kod svoga prijatelja cara Mehmeda«, ako se i ne mogu uzeti bukvalno, one ipak traže da se cijela stvar tumači mnogo nijansiranije nego što se to obično čini.
Pod kakvim je, pak, okolnostima tekao njezin spori i zastajkujući put u egzil, na Zapad, nakon pada Bosne, preko fojničkoga Kozograda, Stona i Dubrovnika, do Rima, o tomu više govore pučke legende nego dokumenti.
Godine prolaze, ona ih provodi u krugu nekolicine vjernih dvorjana, a pri svečanostima služi znatiželjnomu rimskom jet-setu kao ikona patnje. Odavno je svakomu jasno daje tamo, preko mora, u njezinoj zemlji novi realitet, i da njegovu trajanju nema kraja. Kakve su kraljičine veze sa Stambolom, s bratom Ahmed-pašom, s prijateljem carom i njegovim nasljednicima, kojima je Ahmed redom veliki vezir? Neki podaci govore kako je ustrajno radila na tomu da djecu dobije natrag. Najviše preko milanskoga kneza Galeazza Sforze, koji je puno obećavao, bez ikakvih rezultata. Novi podatak: dok se sve to zbiva, njezin sin Sigismund, sada Ishak-beg, vlada kao sandžak-beg pokrajine Karasi u Anadoliji. Cijenjen je i respektiran, a prezime i neka vrst nezvanične titule mu je: Kral-oglu (Kraljević)! Mletačke kronike govore da je oko godine 1473, dok još vjerojatno nije bio ni islamiziran, išao u sultanovoj sviti uza nj kao miljenik, igrao s njime table, te da su Mehmeda jako zabavljale njegove bosanske kletve, dok se žestio gubeći u igri. Kasnije se, već kao Ishak-beg, istaknuo u nekoliko važnih bitaka, zatim zajedno s ujakom Ahmed-pašom pao u ropstvo misirskoga mamelučkog sultana Kait-beja, odakle su se izvukli diplomatskom vještinom Ahmed-pašinom. Postoje neke indicije da je sudjelovao i u Krbavskom boju 1493. godine, gdje je izginuo »cvijet hrvatskoga plemstva«. U ovaj nedovoljno jasni a silno zanimljivi mozaik odnosa i biografua svakako spada i rodoslovlje obitelji Ishakovića, skopskih »krajišnika« i osnivača Sarajeva, o kojemuje Ćiro Truhelka iznio niz nalaza i pretpostavki, po kojima bi Ishak-beg bio prvi islamizirani Kosača, dakle Katarinin rođak.
Ženska sudbina kćeri Katarine ostaje potpuno nepoznata. Pretpostavlja se da je, ugledna u svojemu kraljevskom porijeklu, živjela u Skopju. Pokraj puta Hadžileri-jol, na brežuljku Urjan-baba, bilo je izgrađeno masivno turbe koje je nosilo naziv - turbe Kral-kzi (kraljeve kćeri). Po tomu i po indicijama o porijeklu Ishakovića stariji su pisci pretpostavljali da to može biti samo mauzolej bosanske kraljevne Katarine, kćeri Katarinine.
Svi apologetski pisci završavaju Katarinin životopis podatkom o svetom životu ove franjevačke trećoredice i o njezinom crkvenom blaženištvu, te o famoznoj oporuci, kojom učini »papu rimskoga kraljevstva bosanskoga nasljednikom ako se njezina djeca ne bi od turske vjere odvratili i na pravu vjeru obratili« Jukić).
Nije li baš ta oporuka - završna slika klonuća i poraza, nije li se cijelo vrijeme i radilo samo o kraljičinom nasljedstvu: o blagu, o zemlji, i o pravu na nju! Njezina djeca, njezina osobna muka i tragedija, njezina pobožnost - komu je još bilo do toga! Možda samo službenim piscima, koji će pisati povijest i učiti narod. Lažući patetično, kao i uvijek, jer se to, izgleda, drukčije i ne može raditi.
.......................................................
„Bosanski Hrvati“ - str.139-143