"Pedagozi" našeg vremena

I učilo se, ne samo u školi nego punom parom i kod kuće uz po­dršku moje savjesne i prilično stroge mame. Ona je, pritom imala dvostruku zadaću: s jedne strane da meni pomaže pri učenju, a s druge strane, da svu moju pažnju i koncentraciju usmjeri na školsko gradivo. Nimalo laka zadaća, pošto sam često bacala svoje zavidne poglede na mlađe sestre koje su se bezbrižno igrale, umjesto da gladam u knjigu. Da bi spriječila moju odsutnost od učenja, moja, već vidno iznervirana mama, držala je lenjir u svojoj desnoj ruci. Bio je njen produženi kažiprst kojim je čvrsto vezala moje lutajuće po­glede za ono što sam učila. Trud se z nas obije ipak isplatio. Ja sam naučila najbolje i najbrže da čitam od svih drugih učenika u razredu!

Stara učiteljica, koja je na licu imala veliki i prilično ružan ožiljak, ipak nije bila zadovoljna mojim dobrim čitanjem. Ona bi, naime, bila puno zadovoljnija, da je takav uspjeh postigla njezina omiljena učenica; kćerka jednog bankarskog namještenika, koji je radio u Brčkom, a ne ja, kćerka jednog majstora stolara. Točno tako u riječ je rekla na roditeljskom sastanku. Moja mama je bila sva van sebe zbog te uvre­de i otada su i moje prve godine školovanja, kao i moj ugodni osjećaj u školi bile pod znatnim uticajem tog događaja. Kakva nesreća! Na sreću, nakon te prve dvije godine sam imala druge učitelje.      

Na sreću!? Učitelj, koji je bio iz Brčkog, nagrađivo bi učenike, koji su se brzo snalazili na zemljopisnoj karti, sa malom zapakiranom čokoladicom, sličnoj današnjoj „Milkinoj" čokoladici „Naps", ili bi u suprotnom kažnjavao sve one, koji nisu bili dovoljno brzi, te davali pogrešne odgovore, udarajući velikom šibom po otvorenim rukama, čak i nekoliko puta! Takvo „učenje kroz igru" očigledno mu je pruža­lo mnogo zadovoljstva. Od straha i od uzbuđenja nisam ponekad mogla dovoljno brzo naći neku rijeku, ili grad, na zemljopisnoj karti, koje bi on zahtijevao, tako da sam, također, osjetila mjegovu nemi­losrdnu kaznu. On je, pri tom, uživao u mojoj nesigurnosti, mojim pocrvenjelim obrazima, očima zacakljenim od velikih suza i sve to našao veoma zabavnim! Za ime Božije! A mene njegovo udaranje nije uopće zabavljalo i nisam sigurno mogla uživati u tome! Kakav „pedagoški radnik"!

Ništa manje ni više "pedagoški", izgledalo je predavanje iz vjeronau­ka, na našu žalost. Naizmjenično su nam predavali, ili svećenik oso­bno, ili pak časna sestra Regina, U oba slučaja po pravilu je nastajala neugodna i uzbuđujuća napetost naših priučenih učitelja vjeronauka zbog našeg nedovoljnog znanja, koje je uglavnom bilo prouzroko­vano nejasnim predavanjima i nedostatkom prikladnih udžbenika. Kakav je samo ljutit i razočaran pogled imala časna sestra Regina iza svojih debelih naočara! Njeno vitko tijelo i tanke ruke drhtale su od silnog nezadovoljstva, da mi ju je prosto bilo žao unatoč strahu koji sam osjećala prema njoj. Do Prve pričesti smo konačno poslu­šno i vrijedno sve naučili, tako da su naša oba učitelja vjeronauka, već dovoljno umorna od te priučene zadaće, bili naposlijetku veoma zadovoljni i čak ponosni na nas.

Vrelo: "U bijegu - Auf der Flucht", str. 45-46

         Knjigu možete poručiti na: