Jednu rječcu samo!

Dragan PAVELIĆ

Ko na grmu oskoruše

 

Pitaš me vjerujem li u Boga?

Naravno da vjerujem! Ali moja ti je vjera nestalna: kadgod njome prednjačim, kadgod samo prosjačim. U bezvjerje nedogledno propadam: gotov poganima pripadam. Prođe neko vrijeme, a ja opet u se Svetog Duha pripuštam. Doskora, u ognjici vjere usnivam. Sutradan već, pogađaš, ko nekršten stvor, pasjalučim.

A kad dođe voda do grla, kada niotkud nema pomoći, opet se pokunjim. Glavu sagnem. Na velika koljena padnem. Klečeć, bradom grudi taknem. I samome sebi prigovaram: Tvoja je vjera izdajnička! Tvoja je vjera žgoljava i kržljava! Začas se uzoholiš, Gospodina svoga zaboraviš.

I molitve moje kad se tiče, nisam daleko dogurao: dosad nisam savladao ni cijelo Vjerovanje... Stid me priznati, ali tako je!

Dešava mi se da izgovorim tri molitve zaredom. Znam ih naizust. (Malene su, sve tri mogu stati u Vjerovanje). Tuđa mi pomoć, hvala na pitanju, ne treba a zapravo često ne znam što govorim dok molim. Kao da su s potrgane niske spale, nižem riječi nasumice. Nešto mrsim, nešto saplićem. Nesabran sam. O nečemu, ne znam čemu, kao razmišljam. I po triput se početku vraćam: znam koliko je ružno molitvu prekidati. Odlutam, brate, odlutam! A ni sam ne znam kuda.

Ponekad opet ni zub jezikom ne dotaknem, a kraju se molitvice primaknem. Pitam se: kako to? zar već? a kad prije? Ali ni tada kao ni onda kad je amen još daleko, kada mislim da mu nikad neću stići, znam i osjećam da nisam ni hulitelj ni bluditelj. Znam, makar se svijet izvrnuo naopačke pa nam kape s glava popadale, a uši nam, ko na grmu oskoruše, vise.

 

 

Jednu rječcu samo!


 

Jednu riječcu samo, pa da se rastanemo! Da vas, na vrijeme, pozdravim i suvišnih riječi poštedim. Raspričao sam se! A kad god se o čemu važnome ili nevažnome raspričam - uvijek se pokajem. Znam da sam pretjerao, u ovome ili u onome prekardašio.

Da, bogdo, mogu umuknuti! Da, bogdo, mogu makar nešto prešutjeti! Ili, barem, da zašutim kada je šutjeti najbolje! Da mogu, što ne mogu! Jer ja često govorim govora samog radi. Ne zato što nešto nekomu imam reći nego samo zato što ne umijem šutjeti.

A šutnja? Šutnja me toliko puta izdala! Toliko, ili možda samo malo manje negoli sam ja prevario nju. Cijeli život mi jedno drugo varamo! Služeći joj, koješta sam propustio. Varajući je, svašta sam izbrbljao. I, ne jednom se, pred ljudima, obrukao.

A dovoljna je jedna riječca pa da znamo što jedan o drugome mislimo, što jedan drugome dugujemo. Što nam je raditi i od čega nam je odustati. Mnoge je pričljivce suvišak riječi otjerao u tamnicu. Mnogu je priču una­kazio. A manjak? Što je s njime? Manjak je riječi mnoge šutljivce satjerao u neizlječivu bolest...

Toliko sam puta, govoreći prekomjerno, zakazao. Toliko sam puta, šuteći kukavički, iznevjerio. Pa ti znaj što je, od tog dvoga, bolje, a što gore! Što je za čovjeka korisnije, a što umjesnije!

Rujan 2015.