EU


Mile STOJIĆ


Kakvi su naši stvarni izgledi za prijem u EU? - pitaju se ljudi u nevjerici, nakon teatralnog potpisivanja Sporazuma o pridruživanju, a ja se uvijek umjesto odgovora na to pitanje sjetim jednog davnog stiha Stevana Tontića. "U plitkoj Evropi, u dubokoj Aziji". Tako je glasio odgovor prije dvade­set godina, a tako glasi i danas.

Doduše, prije dvadeset godina političari su nam nudili švicarski model, kantonalno ustrojstvo, federaciju-konfederaciju. Mi smo to u međuvreme­nu sve i dobili - kantone, federaciju, (a i konfederacija je na pragu!), postali smo prava Švicarska, ali Švica, za razliku od nas, neće u Europu. Bolje joj prija samoća nego nama.

Ko ne more k.... kupus sadit. Taj ne more u Njemačkoj radit, (gastarbajterska iz Hercegovine)

Ratne 1994. godine, jedno vrijeme stanovao sam u bečkome kvartu Ottakring. U blizini mog stana gradila se nova postaja podzemne željeznice, tako da sam danima kroz prozor gledao divovsku rupu duboku pedesetak metara, prepunu čeličnih skela na kojima su visjeli ljudi, svezani nekakvom užadi. Ti ljudi su se dozivali na hrvatskom i bosanskom u rana ljetna jutra. Zapisao sam tad u svoju bilježnicu: Moj narod u Europskoj uniji živi pedeset metara ispod zemlje.

Pjesnik E. Š. pripovijedao mi je kako ga je prijateljica iz Ljubljane prije nekoliko godina u gepeku kola prevezla preko graničnog prijelaza Šentilj. Nakon ugodnog vikenda u Grazu i Beču, ponovno je u Spielfeld Strassu legao u prtljažnik i tako prošao južni punkt austrijske granične policije. E. Š. mi to priča uz sažet, a ironičan komentar: Bosanac u Europsku uniju ulazi u prtljažniku automobila.

HTJELI STE ZAPAD, A DOBILI STE DIVLJI, (grafit na sarajevskoj Dobrinji).

Kako ćemo zvati zajedničku europsku valutu? - brine se ovih dana jedan moj poznanik i ovako domišlja: Ako je Englezi zovu "Juro", Francuzi "ero", Nijemci "ojro", hoće li je Srbi zvati - "jevro"?

Vrelo: "Mali rječnik nostalgije", str. 58-59 


Studeni 2011.