No, valja biti oprezan prema stavu ženskog odbijanja i ne treba ga brzopleto prihvatati zdravo za gotovo. Svaka žena obožava mu­šku volju za njom, pa i kad ona potječe od onog mu­škarca koji joj po svim njenim merilima nije adekvatan. Žene obožavaju uporne muškarce, koji ne odustaju i baš im istrajnost sugerira da je taj muškarac stabilan, da obećava trajnu vezu, što žena u osnovi i želi. Same žene razložno kažu da nema neosvojivih žena, već samo ima malodušnih muška­raca, "osvajača" koji brzo odustaju, padaju u depresiju, povlače se, što su sve osobine koje ne može cijeniti ni voljeti nijedna normalna, zdrava žena. To što žena danas kaže „ne“ samo sporni muškarci razumiju kao stvarno odbijanje zauvijek, jer današnje žensko „ne“ već sutra mo­že biti „da“! Najzad, u svom odbijanju, kao protestni odgo­vor muškarca, žene vole i manju dozu muške fizičke navalentnosti, blažu mehaničku agresivnost, ali nju ne treba identificirati s nasiljem i silovanjem. Mušku blagu fizičku agresivnost i same žene vrlo često provociraju.

Muška verbalna agresija je karakteristična po psovci kao mediju ispoljavanja jer muškarac seks, koji i čini okosnicu psovke, razumije kao agresivan čin i akciju. U psovci je on glavni akter agresivne radnje koja se odnosi na trpni objekt. Ženska verbalna agresivnost se ispoljava kroz izgovaranje kletve, proklinjanja, gdje žena nije vršilac agresivne radnje već je to neka druga sila, obično Bog, đavo ili nešto drugo. Oni muškarci koji misle da su sve ženske laži naivne i glupe upravo su oni naivni i veoma glupi. Mogu se muškarci isčuđivati koliko hoće, ali u "ženskoj glupoj i naivnoj lažljivosti", ipak, ima nekog sistema i svrhe. Najprije, nesporna je i svakodnevno provjerljiva istina da muške laži imaju neuporedivo veće i opasnije posljedice od ženskih. Ovu činjenicu možemo lako i sasvim logično objasniti većim društvenim moćima muškarca. Kad moćni lažu, razumljivo je da i ova njihova inkriminirana radnja ima neuporedivo veće i šire posljedice, koje mogu biti i fatalne. To se dobro vidi na primjeru laži u politici, čiji su kreatori muškarci. Isto stvari stoje i u moćima nešto manjeg obima i značaja. Posljedice laži, kao i nekog drugog vida mo­ralno sporne djelatnosti, srazmjerne su mjestu u društve­noj hijerarhiji, odnosno, obimu moći koju lažov posjeduje. To je osnovni smisao iznijete tvrdnje da muškarci važni­je lažu. Tako, stoljećima traje apsurdna i frustrirajuća borba "istinoljubivih" muškaraca i "lažljivih" žena. Muškarci se stalno pitaju da li su ih žene u nečemu važnom slagale, a žene da li im muškarci zaista vjeruju. To je dobar način da nitko ni u koga nikada ne bude siguran, i da svatko vjeruje da je žrtva laži onog drugog.

Seksualnopartnerske veze naročito narušava i u njima stvara velike probleme upravo laž vezana za in­timne, seksualne odnose. Muškarac i žena različito mogu lagati u seksualnim odnosima i baš te mogu­ćnosti uvećavaju partnerska nepovjerenja i konflikte. Ono što može da slaže muškarac, to žena ne može. Ali što žena može slagati, u tome je muškarac, i da hoće, anatomski i biokemijski onemogućen. Primjera radi, žena ne može lagati o svojoj nevinosti, osim što može lagati o načinu kako je razdjevičena. Muškarac može lagati da je nevin, jer ne postoje materijalni dokazi za to, kao kod žene (himen). Žena može simulirati orga­zam, dakle, može lagati da ga je imala, jer za njega nema tako lako vidljiv supstancijalni dokaz, kako je to slučaj sa muškim doživljajem vrhunca (sperma). S obzirom na mušku nestrpljivost u realizaciji seksualnog čina, žena može lagati da je uzbuđena dok muškarac to ne može, jer njegovo uzbuđenje ima opipljivo čvrst dokaz (erekcija). Dakle, kada je o nevinosti riječ, laž je na strani muškarca; kada se radi o orgazmu, laž je na stra­ni žene.