Karaula

Nedjelja je. Nedjelja kao i svaka druga. Ustajanje, prije bi se pomuzle krave pa u crkvu. Poslije mise pripremanje doručka. Taman šta se počisti malo dolazi kuhanje ručka. Poslije ručka bi muški otišli u čitanonice ili na nogometno igralište ako su domaćini, žene bi izašle na put da malo popričaju, protračaju, pohvale se, izjadaju.


Netko bi otišao nekim svojim bliskima u posjetu. Onda bi se opet ciklus nastavljao večerom pa opet u štalu, svinjac, tako kada se pogleda i usporedi izjavu da je nedjelja bila dan za odmor, da je u stvari samo bio dan s više obaveza jer uz sve sakidašnje obaveze to spremanje jela je bilo malo više posla jer se nedjeljom jelo malo bolje pa je tako zahtijevalo i više posla.


Najslađe je bilo zgrabiti bicikl sa kojim bi ta tetka, ujna, strina, ujak ili šta ja znam ko došao i onda se vozati po sokaku. Dalje ne bi smjeli jer djeca kao djeca izgube pojam o vremenu i ako bi došli kasno a tetka bi išla kući onda bi bilo veselo. Ono, otići najbližima, djeca su se radovala kada bi došla tetka, ujna, strina, ujak i sl. jer bi se tada uvijek nešto dobilo; neka čokoladica, vrećica bombona koju bi morali dijeliti, možda koja para. Čuo sam i priču da se prije izvadila grudica šećera iz njedara.Tko je tada pitao; nitko nije nista pitao jer je ta grudica, ta kockica šećera bila i te kako slatka i dobrodošla.

Otići svojim bliskim i dragim.  


“Faljen Isus dječice moja, moji golubovi, moja četiri jablana! Ev’ me, majka nije mogla doć’ prošlu nedilju. Bila sam nješta malko bolesna. Nit´u crkvu nisam mogla. U zadnje vrime i slabije idem, njekad me rođak Mata poveze kolima. Ne bi´mogla više ko’ pri’. Noge ne služe više nak´. A i ostarilo se. Došla sam vam malko počistit´ i cviće zalit. Trava zarasla. Kako je majki samoj teško bez vas al´ štaš mora se živit. I krmača se oprasila, njija devetoro. Moram i tam´ nailaziti često dok ne ojačaju prasci. Poslje će ić´već samo od sebe. Et´, de da vas majka poljubi. Ostanite mi u miru Božjem. Zbogom!“

 

Dok se starica teškim koracima udaljavala, sjena kao da je vjerno sjeveroistočno, sa lijevoga boka , te sa leđa pratila; nju, majku koja je još jedan puta bacila pogled na Karaulu; na mjesno groblje. Na četiri svoja goluba, četiri jablana , na četvoro svojih najmilijih - četiri svoja sina.

 

Napisao: Pediculis Pubis

Rujan 2010.