Bosna i Hercgovina je moja sudbina
Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC
Moja sudbina kao političara u znatnoj mjeri je vezana za sudbinu Bosne i Hercegovine, iako nisam Hrvat ni iz Bosne ni iz Hercegovine niti je bilo tko iz moje porodice ikada tamo živio. Od pojave Miloševića na tadašnjoj jugoslavenskoj političkoj sceni i širenjem velikosrpskog nacionalizma bio sam siguran da se spremaju teški oblaci zla koji će uzrokovati užasne zločine. Bilo je jasno da je glavni cilj velikosrpske politike stvaranje Velike Srbije, prije svega uništavanje Bosne i Hercegovine i pripajanje ogromnog dijela Bosne i Hercegovine Velikoj Srbiji. Poznavajući krvavu povijest i prošlost Bosne i Hercegovine, u kojoj su živjeli različiti narodi i četiri različite vjere, bio sam uvjeren da izazivanje rata u Bosni i Hercegovini dovodi do pravog pakla, da će velikosrpska politika probuditi i velikohrvatsku politiku i velikohrvatske aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Zato sam se već pojavom Slobodana Miloševića odlučio vratiti u politički život iz kojeg sam bio isključen više od 12 godina, od 1974. do 1987. godine pod optužbom da sam hrvatski nacionalist.
Danas, kada je rat u Bosni i Hercegovini završen, nakon svega što se događalo u Bosni i Hercegovini ne samo u velikosrpskoj agresiji, nego i u hrvatsko-bošnjačkom ratu, uvjeren sam da bih teško mogao živjeti bez osjećaja krivnje i grižnje savjesti da nisam zbog neslaganja s politikom tadašnje vlasti u Hrvatskoj prema Bosni i Hercegovini, nakon sporazuma Boban - Karadžić u proljeće 1992., podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade. Zato je vjerojatno najvažniji dan u mom životu upravo 26. lipnja 1992., kada sam dao ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva, kada sam po drugi puta u životu otišao iz profesionalne politike.
Kao potpredsjednik ratne vlade, Vlade demokratskog jedinstva i kao član Vrhovnog državnog vijeća, kada sam ostao u manjini, kada nije usvojena moja kritika Sporazuma Boban - Karadžić, koji je uvod u katastrofalne pogreške hrvatske politike, jer se prihvaćalo partnerstvo s velikosrpskim agresorima i jer se pokušalo hrvatsko-srpskim sporazumom riješiti bosansko pitanje na štetu Bošnjaka, dao sam ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade, jer nisam bio spreman biti moralno suodgovoran za posljedice pogrešne politike. Tada sam govorio i pisao da će doći do bošnjačko-hrvatskog rata s nesagledivim štetnim posljedicama za hrvatski narod, a u korist Velike Srbije, što se u znatnoj mjeri i dogodilo, jer je zahvaljujući i bošnjačko-hrvatskom ratu na kraju stvorena i legalizirana etnički čista srpska država - Republika Srpska, na 49% teritorija Bosne i Hercegovine.
Međutim, kada je počeo bošnjačko-hrvatski rat, ponovno se vraćam u profesionalnu politiku, kako bih pomogao da se zaustavi taj rat i da se promijeni pogrešna hrvatska politika. Tada i pišem knjigu Tko je ubio Bosnu? kao pledoaje protiv podjele Bosne i Hercegovine, kao pledoaje za savez Bošnjaka i Hrvata, a ne samo zaustavljanje rata između Bošnjaka i Hrvata, ukazujući na smrtnu opasnost za hrvatski narod ako bi Bosna i Hercegovina bila podijeljena, ako bi srpska država prešla Drinu i preko Republike Srpske došla do Siska. Knjigu objavljujem na engleskom i njemačkom, kako bih pokušao u svijetu mijenjati stereotipe prema Bosni i Hercegovim, kako bih ukazao na to da sva četiri međunarodna plana podjele Bosne i Hercegovine nisu dobra, odnosno da je jedino rješenje očuvanje opstojnosti Bosne i Hercegovine kao cjelovite države tri ravnopravna i suverena naroda. Ukazujem na potrebu hitne vojne intervencije međunarodnih snaga kako bi se spriječili masovni zločini i ubojstva, koncentracioni logori, masovna silovanja i sva moguća zlodjela kojima je bila preplavljena Bosna i Hercegovina.
Od dolaska Slobodana Miloševića na političku scenu zauzimam stajalište koje stalno ponavljam, da se Slobodan Milošević, kao pesnica velikosrpskog nacionalizma ne može promijeniti, nego da se mora pobijediti.
1992. u Barceloni, na međunarodnoj konferenciji za tisak objašnjavam da će velikosrpska agresija prestati, da će mir na ovim prostorima zavladati tek kada NATO bombardira Beograd. Moralno opravdavam takav potez spašavanjem stotine tisuća budućih žrtava, koje su se, na žalost, dogodile jer se nije pravovremeno zaustavilo Slobodana Miloševića i velikosrpski nacionalizam.
Insistiram na vojnom savezu Bošnjaka i Hrvata u obrani Bosanske Posavine kao uvjetu da se ne stvori mala Velika Srbija, kako se agresor na kraju ne bi nagradio dobivanjem pola Bosne etnički očišćene, što se, na žalost, Daytonskim sporazumom i dogodilo.
Ipak, glavna moja borba bila je protiv pogrešne hrvatske politike. Pokušao sam ukazati na pogrešnost koncepcije da se kontra Republici Srpskoj formira Hrvatska zajednica Herceg Bosna. Suprotstavljao sam se na sve načine sporazumijevanju Tuđman - Milošević i Boban - Karadžić u vrijeme najžešćeg rata, a osobito švercu hrvatske nafte kojom su pokretani srpski tenkovi koji su ubijali i hrvatske vojnike i razarali hrvatske gradove.
U svojim knjigama, tekstovima, kolumnama, intervjuima, ukazujem na pogubnost hrvatske politike paktiranja s velikosrbima. Tražim vojni savez Bošnjaka i Hrvata a protiv sam rata Bošnjaka i Hrvata koji se, na žalost, dogodio.
Oštro kritiziram partnerske odnose i tajne pregovore Tuđman - Milošević. Nakon moje dvije kolumne u Nedjeljnoj Dalmaciji pod naslovom "Milošević i Tuđman - smrtni prijatelji", uredništvo mi otkazuje suradnju.
Nakon moje kritike Daytonskog sporazuma u kojem je, zbog pogrešne politike hrvatsko vodstvo prepustilo Bosansku Posavinu Srbima, također mi se bez riječi objašnjenja zabranjuje moja tjedna kolumna na III. programu Radio Zagreba, iako sam imao čvrsti ugovor da ću narednih godinu svake nedjelje imati svoju kolumnu.
Pokušavam zajedno s bosanskim franjevcima, Hrvatskim narodnim vijećem u Sarajevu i drugima pomoći najvećim žrtvama ovog rata, Hrvatima iz Bosanske Posavine. Insistiram na novoj politici prema Bosni i Hercegovini koja će osigurati povratak svih svojim kućama, koja će osigurati ravnopravnost sva tri naroda na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Pokušavam uspostaviti kontakte sa svim bitnim čimbenicima koji mogu utjecati na mijenjanje politike u Bosni i Hercegovini. Uspostavljam potkraj 80-ih godina kontakte s vodstvom HDZ-a u Bosni i Hercegovini, jer mi je jasno da bez promjene njihove politike nije moguće bitno mijenjati položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Od početka sam u vezi s fra Petrom Anđelovićem i bosanskim franjevcima, te osobito s prognanicima iz Bosanske Posavine i njihovim udrugama.
U srpnju 1998. godine prihvaćam poziv Hrvatske zajednice Herceg Bosne da sudjelujem na skupu u Neumu o budućnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tu se upoznajem i s Antom Jelavićem i drugima iz vodstva HDZ-a i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. I godinu dana kasnije odlazim na skup u Mostaru, na dvodnevnu raspravu na vrlo zanimljivu temu: Bez trećeg entiteta nema hrvatskog identiteta? U svom referatu pod naslovom "Treći entitet ne osigurava hrvatski identitet" oštro se suprotstavljam dosadašnjoj hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini koja vidi izlaz u separaciji Hrvata i stvaranju etnički čistog hrvatskog teritorija u Bosni i Hercegovini. Obrazlažem koncepciju i potrebu da sva tri naroda Bosne i Hercegovine budu suverena na cijelom teritori ju Bosne i Hercegovine, a ne samo u jednom entitetu, te da Hrvati mogu ostvariti svoju ravnopravnost u zajedništvu a ne u separaciji od Bošnjaka i Srba.
Tu dogovaram i službene stranačke kontakte s vodstvom HDZ-a, te dolazi do posjete Ante Jelavića Ivici Račanu i Draženu Budiši, što je izazvalo različite komentare. Nakon rata na Kosovu i početka zračnih napada na Jugoslaviju, u razgovoru s gospodinom Gelbardom i drugim svjetskim političarima i u nizu članaka i intervjua insistiram na povratku Hrvata u Bosansku Posavinu kao uvjet opstanka Bosne i Hercegovine. S prognanima iz Bosne i Hercegovine i njihovim udrugama radim na realizaciji toga programa.
Uvjeren sam da se slomom velikosrpskog ratnog stroja i nakon kraja rata na Kosovu i Jugoslaviji konačno otvaraju realne mogućnosti za ostvarivanje politike za koju sam se cijelo vrijeme zalagao, odnosno da će Bosna i Hercegovina opstati kao cjelovita država tri ravnopravna naroda, jer je sada jasno i Srbima i Hrvatima da nema nikakve male Velike Srbije i male Velike Hrvatske, odnosno jasno je i Bošnjacima da bez zajedništva sa Srbima i Hrvatima također nema demokratske i stabilne Bosne i Hercegovine.
O tragediji i strahotama u Bosni i Hercegovini mnogo je napisano. I sam sam napisao debelu knjigu Tko je ubio Bosnu? a i u svim ostalim mojim knjigama, kolumnama i napisima Bosna i Hercegovina je u centru pažnje. Najveće priznanje mi je bilo kada sam 1998. u Sarajevu promovirao svoju knjigu "Tko je ubio Bosnu?", četiri godine nakon što je napisana i kada su promotori dr. Zlatko Lagumdžija i dr. Ivo Komšić konstatirali da izgleda kao da je knjiga pisana jučer, a ne na početku burnih i neizvjesnih procesa.
Posebno je zanimljivo kako su u kasnijim sporovima oko položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, kada sam se suprotstavio procesima pretvaranja Hrvata od konstitutivnog naroda u nacionalnu manjinu i dr. Lagumdžija i dr. Komšić zaboravili što su govorili na promociji moje knjige.
Vrelo: "Prijepori o nacionalnom", str.397-401