Arif KLJUČANIN
Na panju Pohutukave sjedim opijen suncem južnoga neba
i umorom
pokošena trava oko mene miriše i otvara mi vrata sjećanja
koja baš nikako zaključati ne umijem:
A tamo daleko preko Pacifika i vremena prohujalih
u hladu hrasta međaša kosci kose klepaju
i njihov se klepet mješa sa glasnom pjesom cvrčaka,
u daljini po krivudavom poljskom putu
dvije snaše korpe na glavama nose
dvije snaše s bijelim rupcima oko vrata
od treperavog zraka lelujaju ko dvije aveti
kosci klepke odlažu
i duhan grubo narezan motaju u zgužvane krajeve starih novena,
sjedaju oko ponjave
ponjave šarene gdje će dvije aveti spustiti korpe pletene
sa hljebovima okruglim
s kuhanom šunkom i jajima, zdjelama svježeg sira i kajmaka
Ja odlazim do izvora kraj potoka obraslog johama
i sliku ovu utiskujem u sjećanje
kao molitvu
………………………………..
Auckland, 2009