Katedrala od grabovog lišća

Mile STOJIĆ

Beskrajno sam sretan što sam primio krst u kamenoj hercegovačkoj crkvici, obrasloj grabovinom, deset godi­na po završetku najkrvavije svjetske vojne. Ta sjenka graba (lat. carpinus betulus) čuvala je moje ruševno kršćanstvo, u nju sam docnije smještao kölnsku i chartrešku katedralu. Činile su mi se tako male, pod gra­bom. Upoznavao sam inkviziciju, reformaciju, Lessinga i Bacha, Michelangela i Claudela. Tražio vjeru, nadu i ljubav. Katoličanstvo mi je nudilo umjetnost, ali ne i utjehu. Na njemačkome Grab znači grob, riječ, vjeroja­tno, preuzeta od Slavena, koji su u hladu grabove kro­šnje čekali uru sudnjega dana.

Uzdizalo se moje kršćanstvo i padalo, ponosno kročilo i posrtalo, vodilo tešku bitku s naučnim socijalizmom, nosilo se s tijelom kao grijehom, sve dok nije potpuno izblijedjela slika kamene crkvice. Ona je danas entropija sjećanja, slijepa mrlja. Na njenom mjestu ostala je samo zelena katedrala od grabova lišća.