Vrijeme renesanse

Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica

zaboravljene sobe, predvečeja kasna,

i javljaju se draga pokojna tiha lica

Miroslav Krleža (Knjiga pjesama 1931.)

Opet pješke do prvog stajališta preko neke ledine. Krave su me u čudu gledale, zavrtile glavom i dalje pasle i brstile. Ljeto je u punom jeku. Napokon i bez srkleta ; Sjedio sam do prozora, čitao dnevne novine, i netko se, nakon nekoliko postaja, uvali upravo do mene (od toliko praznih mjesta ─ pomislih, ne sklanjajući pogled s novina). I ne samo to! Osjetih kako mi se sve više približava, ionako mi postaje vruće, stišće me. I kad sam napokon htio reagirati, na uho, začuh:

─ Ljepotane, jel' ti se još diže ili si odložio oružje?

Kao opržen nagnuo sam se prema prozoru i preko naočala pogledah drznika. Bila je to moja stara prijateljica koju nisam vidio tolike godine.

Poslije smo svratlili na kavu i pričali o svemu i svačemu. Kaže da se nisam puno promijeno (a meni drago). Priča mi o svom poslu.

─ Vrijeme renesanse je prošlo.

Priča mi o ljudima koji nedjeljom idu u crkvu u prve redove pa tamo se križaju i sline po propetiju, a ovim danima lažu, kradu, ignoriraju, rugaju se i zavide. Priča o bivšim muškarcima. Ostala je onako pričljiva; kao da je izašla iz Borgesovog labirinta ali vrijeme je ostavilo trag na njenom licu. Kaže da joj je dosta svega i da ganja neke papire jer je pukla psihički.

─ Stavno si ciknula ili samo foliraš? ─ zapitah.

─ Još uvijek si onako drzak i nepovjerljiv. ─ odgovori.

Poslije satić i više poljubila me u obraz i trčeći prema tramvaju nestala u masi svijeta. Zadnje što sam čuo bilo je da se javim barem nekad, i da pazim na sebe. Malo me zbunilo ovo da "pazim na sebe". Ustvari nisam znao kako shvatiti; kao upozorenje ili dobru namjeru? Krenuo sam i ja za svojim poslom. S dozom melankolije, gledam gradski beton i tako... mein Leid ist mein Glück. Na drugoj strani radnici izbacuju lopatom zemlju iz kanala - sve je razrovano. Lijevo od mene prolazi rijeka ljudi; svi nekamo žure. Kroz glavu mi prolaze Krležine misli iz novele "Veliki meštar svih hulja":

„Lomi se metal zvona pod teškim maljevima razbijača i ori smrvljeno i bolno. Rulja se razuzdane školske dječurlije razlila kao bujica, i djeca se tuku i ganjaju, bacaju se u blato, cerekaju i smiju, a polugoli fakini nose gitare okićene crvenim vrpcama pa udaraju u žice i pjevaju, te se čini, kao da je sve pijano i kao da sve pleše u provaliju i bezdan nepoznat... Ide Gospodin Krist ulicom, ali nitko ne mari za "Njegovo Presveto Tijelo", svi ljudi bježe za papirom, za novcem, za robom i profitom, za srećom. Prolaze dame u krznu i koketiraju, idu djeca i smiju se, idu gospoda i barabe, svi idu i svi se žure i svi bježe ludo, ludo, preludo.“

Tako uronjen u razmišljanje zaboravih da semafor važi i za pješake; malo je falilo da me na pješačkom prijelazu lupi bijeli lakirani BMW X6 (pa ti se sad pazi). Viknuo sam:

─ Tko ti dade dozvolu majmune!?

Vozač (malan rastom), kao u filmu, isturi ruku kroz prozor BMW-a i pokaže mi srednji prst. Stisne gas i ode. A koliko puta mi je moja dobra baka rekla:

─ Sinko moj čuvaj se malih muškaraca i ružnih žena. Bježi od toga!

Da li bolesničko osiguranje plaća ovakva stanja? Mislim pretrpljeni strah?" No mene je opet zaokupilo: "Zašto mali muškarci kupuju velika auta i obratno?" "Zašto mali muškarci imaju velike pse a veliki muškarci male? Pomislih, pa me nasmija, onaj vic o plavuši: "Vozi ona tako i zamalo udari pješaka na prijelazu. On onako ljutit drekne - kravo, jebote onaj 'ko ti dade dozvolu! Plavojka otvori prozor i na sav glas viknu - a jel' misliš da nije, krkane jedan!"

Nedugo zatim vidjeh reklamu na velikom plakatu za umilnu bebu iz Bayerna sa znakom X6 koja poziva na mobilni neposluh u pet koraka:

1. POSTOJI SAMO JEDAN SMIJER: PRAVAC.

2. GRANICE SU DA SE PRELAZE.

3. SVEJEDNO JE ŠTO DRUGI KAŽU.

4. SNAGA JE NAJBOLJA ODLIKA.

5. MOBILNI NEPOSLUH DOŽIVJETI: sjedni za upravljač, sveži pojas, daj gas!

Beyrische Motorwerk X6 je, moram priznati, lijepa mašina (mlađi brat od X4). Možda niste znali da je X4 već postojao. Da, da u Drugom svjetskom ratu. U tvornici koja se zvala Ruhrstal radio je inžinjer Max Kramer i usavršio jednu raketu, početkom četrdesetih, za naciste. Posebnost ove rakete je u tome što je mogla pogođeni njemački borbeni zrakoplov (naprimjer Junkers Ju 88) usmjeriti prema položajima saveznika. Glava ovog metalnog rugla bila je napunjena s 20 kila eksploziva a motor je imao sexy ime " 109-547". I tko je ovaj raketni motor napravio? Točno: jedna firma s imenom BMW u Stargard u Pommern (danas Stargard Szczecinski), sve dok je saveznici nisu bombama sravnili sa zemljom.

Tako se zatvorio krug, iako postoji samo jedan smijer: pravac.

Pravac sam ušao u radnju s mobilnim telefonima, da pitam za novu pretplatu. Dočekao me je široki, marketinga radi, osmjeh mlade prodavačice s ovolikim noktima. Moram kazati - imala je lijepe zube. Naslonio sam se na pult, a ona se i dalje smiješi, sve dok nije pogledala u kompjutor; nakon dva "hm" i jednog "sooooo", osmijeh je nestao.

─ Ali Vi imate skroz pogrešan abonnement! Zato plaćate previše. No, sad ću Vam ja napraviti novu ponudu. Uzela je olovku i na papir pisala nekakve brojeve.

Izgledali smo kao dva papagaja i ovaj razgovor mogao je trajati do sudnjeg dana, sve dok mi brada ne naraste, i u nje nokti za pletenje.

Izašao sam iz radnje i ispred pješačkog prijelaza pogledao kao dijete u dječijem vrtiću - lijevo, desno, i onda opet lijevo. Na vidiku nema X6 ili X4. Nema zemlja-zemlja bolida, nema zrak-zrak rakete. Krenuh.

Postoji samo jedan smijer: pravac.