Raspolagati tuđom mukom, nije mala zafrkancija
Ivo KOMŠIĆ
14. studenoga. 1995
Amerikanci nastoje ubrzati pregovore. Pojačali su pritisak dokumentima koje šalju u valovima i traže odgovore na neriješena i sporna pitanja u vrlo kratkim vremenskim rokovima (naši eksperti rade dan i noć), zatim, ubrzali su i povećali broj sastanaka. Sastanke kombiniraju s Kontaktnom skupinom tako da smo gotovo neprestano u zasjedanju. Svoje nestrpljenje Amerikanci pokazuju i time što su gotovo potpuno prešli na odvojene razgovore (posebno s Izetbegovićem, Silajdžićem, Zubakom, Šaćirbegovićem). Kao da očekuju veće ustupke u pojedinačnim razgovorima nego kad je cijeli pregovarački tim na okupu.
Jučer i noćas već se vodi otvorena bitka oko teritorija. Ustavni aranžmani su se, uz kompromise, nekako približili posljednjoj verziji koja bi mogla proći kod svih. Teritoriji, međutim, ostaju veliki problem. Čak bi i Sarajevo moglo biti riješeno, jer Amerikanci, uz podršku Kontaktne skupine, uporno guraju distrikt, i već je taj dokument u završnoj fazi. Mi nemamo informacija koliko je Milošević to spreman prihvatiti, bolje reći, paljanski Srbi. (Postoje indikacije da je Milošević to prelomio.)
Oko teritorija stvar se komplicira. Prvo, postoji nekoliko spornih stvari. Srbi ne daju sav teritorij po planu Kontaktne skupine za Goražde, što uključuje i vezu s Višegradom, zatim neće razgovarati o predaji Doboja i Brčkog. Uz sve to, traže proširenje koridora kod Brčkog i cijelu Posavinu.
Najveći problem je u tome što se i Tuđman priklonio toj opciji i pokušava uvjeriti Izetbegovića i Zubaka da to prihvate.
Zubak je pod velikim pritiskom i jutros me obavijestio da je i noćas imao susret s Tuđmanom na tu temu. On me molio da ja ostanem čvrst u stavu oko Posavine i da razgovaram s Izetbegovićem da ne popusti. (Postoji mogućnost da Izetbegović prihvati Tuđmanovu i Miloševićevu ideju, a da, zauzvrat, dobije Srebrenicu i Žepu.)
Bio sam kod Izetbegovića pred njegov jutrošnji sastanak s Tuđmanom i upozorio ga da ne popušta oko Posavine. Rekao sam da će hrvatski dio naše delegacije napraviti skandal ako se preda Posavina.
Kada sam jučer razgovarao s Izetbegovićem, na tu temu, nastojao sam ga uvjeriti da je Posavina od najvećeg strateškog interesa za opstanak cjelovite BiH i njezinu reintegraciju. Postavio sam pitanje zašto Srbi inzistiraju na Posavini, a ne na svojim prostorima u Krajini (zašto daju Glamoč, Drvar, Grahovo itd.)? Zato što s Posavinom dobivaju homogeni teritorij, kompaktan i gotovo u potpunosti oslonjen širokim koridorom na Srbiju. To je uvjet da se kod bosanskih Srba pothranjuje ideja velike Srbije. Velika Srbiju se ne može praviti ni u Banjoj Luci, a pogotovo ne u Grahovu, bez širokog prostora Posavine. Posavina je, stoga, strateško pitanje budućnosti BiH. Zato moramo ići na sužavanje koridora, a ne na njegovo proširenje. Bez oslonjenosti na Savu, Federacija, a time i BiH kao država, bit će blokirana i ucjenjivana. -Imao sam dojam da je Izetbegović akceptirao moje argumente. U razgovoru s Tuđmanom, koji je obavljen jutros (Izetbegović, Zubak, Silajdžić i Šaćirbegović), potvrdilo se da on ima dogovor s Miloševićem o predaji Posavine Srbima. Ponovno je inzistirao na tome.
Saznao sam detalje sa sinoćnje večere Tuđmana sa Zubakom, Prlićem i Tadićem. Vršio je snažan pritisak da se svi odreknemo Posavine, galamio i lupao šakom po stolu. Zubak je ostao čvrst u stavu da neće popustiti i rekao mu da neće potpisati sporazum te vrste. Tuđman mu je rekao da će sporazum biti potpisan, s njim ili bez njega.
Bojim se da će Zubak ostati samo na toj ideji, da će se njegov otpor takvoj trgovini s Posavinom svesti na uskraćivanje potpisa na sporazum, a to ne bi ništa promijenilo. Svakako su inzistirali, pa i u našoj delegaciji, da Zubak ništa ne potpisuje već samo Milošević, Tuđman i Izetbegović. (Sreća da sam se na vrijeme tome suprotstavio.) Zubak bi se morao aktivno suprotstaviti, a ne pasivno. - Moram nešto učiniti na tome.
Sastanak s Christopherom završen je također porazno. Pred sam sastanak otišao sam kod Izetbegovića i zamolio da Christophera upozori da smo ovdje došli uz obećanje da će plan Kontaktne skupine biti osnova teritorijalnog razgraničenja, da je to Milošević prihvatio i da su mu, zbog toga, ublažene sankcije. Sada se na nas vrši pritisak i od američke strane da odustanemo od tog plana na svoju štetu. Izetbegović mi je na to pokazao pismo koje je već pripremio za Christophera i za članove Kontaktne skupine, a u kojem su bili svi ti elementi.
Međutim, u razgovoru s Christopherom to nije pomoglo. On je rekao da Posavina više nije predmet pregovora i da je to gotovo. (Izetbegović ima dojam da to ima veze sa sporazumom koji je potpisan o istočnoj Slavoniji, a u kojem su Amerikanci, također, posredovali.) Kažu da je Zubak bio blijed kao krpa. (Osim njega, tom su razgovoru prisustvovali Silajdžić i Šaćirbegović.) Šaćirbegović mi je za ručkom potvrdio da je s Posavinom gotovo, da su Amerikanci prihvatili Tuđmanov i Miloševićev sporazum o tome i, ukoliko se uopće potpiše sporazum, u njemu Posavina sigurno neće biti u Federaciji.
Poslijepodne smo razgovarali s predstavnicima Kontaktne skupine koju je predvodio Karl Bildt. Htjeli su razgovarati o ustavnim aražmanima i mjerama za provedbu sporazuma. Mi smo, međutim, nametnuli problem mapa. Izetbegović im je predao pismo koje je jutros dao Christopheru. Ja sam tražio da oni svoje vlade upoznaju s tim da se na nas vrši pritisak da odustanemo od karte Kontaktne skupine. Predstavnik Francuske upozorio nas je da su Amerikanci njima cijelu stvar predstavili kao završenu, da su oni preuzeli taj dio posla na sebe i da smo se mi s tim, navodno, složili. Očito da su Amerikanci odlučili Kontaktnu skupinu držati što dalje od mapa. Mi smo ih upozorili da na tom pitanju mogu propasti pregovori i da mi ne možemo potpisati sporazum koji bitno odstupa od plana Kontaktne skupine. Rekli smo im da Zubak neće staviti svoj potpis na takav sporazum. Razgovora više nije bilo o predviđenim temama, oni su pokupili svoje papire i, uz obećanje da će svoje vlade izvijestiti o ovome, otišli.
Noćas je ponovno Christopher dolazio kod Izetbegovića. Što je htio, još ne znam. Ova noć bit će mi teška, najteža do sada. U ovakvim trenucima uvijek mislim da svoju Mariju. Da je pored mene, čini mi se da bi mi bilo lakše.
15. studenoga 1995.
Christopher je do iza ponoći, nekoliko puta, obilazio Izetbegovića. Kada sam jutros išao provjeriti je li bilo nekog napretka, zatekao sam tamo Silajdžića i Šaćirbegovića. Izetbegović mi je rekao da je sve zapelo na Posavini i da se moramo odlučiti. Moramo donijeti odluku: prepuštamo li Posavinu Srbima, ili se vraćamo u Bosnu i nastavljamo rat. Bez pomoći IFOR snaga, bez pomoći Amerike i, naravno, Tuđmana. To je dilema pred koju smo stavljeni. Amerikanci nas podržavaju u drugim stvarima, ali ne na pitanju Posavine. U tom su slučaju uz dogovor Tuđmana i Miloševića o zamjeni teritorija. Nakon ovog razgovora, otišao sam kod Zubaka i Prlića i rekao im pred kakvom se odlukom nalazimo. Izetbegović je, doduše, rekao da delegacija BiH treba biti jedinstvena oko ovog pitanja i da će oni (mislio je na sebe, Silajdžića i Šaćirbegovića) ostati uz našu odluku, uključujući i Lazovića. Dakle, odgovornost se stavlja na nas trojicu. Zubak mi je pokazao pismo koje je uputio Holbrookeu, koje je po sadržaju slično Izetbegovićevu pismu Christopheru, s tim što je izričit u tome da neće potpisati niti jedan dokument ukoliko ostane takvo rješenje za Posavinu. Također, pokazao mi je i pismo koje je dobio iz Mostara, gdje mu je dana puna podrška oko ovog problema.
Poslijepodne smo ponovno imali sastanak s Bildtom i članovima Kontaktne skupine. Izetbegović im je izložio da nema napretka u odnosu na jučerašnje stanje. Prvi put od kada smo ovdje, on je govorio i o neuspjesima ovih pregovora. Rekao im je da ne bi trebalo sve što je dogovoreno baciti niz vodu i proglasiti ovaj mirovni napor potpuno neuspjelim. Ovdje su, ipak, oko nekih ranije neriješenih pitanja postignuti kompromisi i pozitivni rezultati koje bi trebalo sačuvati. U tom slučaju, ovaj proces bi trebalo, uz stalni prekid sukoba, nastaviti nakon izvjesnog vremena. Susret s Holbrookeom odgađan je nekoliko puta, jer je on bio u stalnom razgovoru s Miloševićem. To je trajalo oko pet sati. Još ne znamo je li nešto s njim dogovorio i je li prihvatio naš stav oko mape.
Danas je trebalo potpisati, uz ceremoniju, i Sporazum o suradnji Republike Hrvatske i Republike BiH i Federacije. Ceremonije nije bilo, Sporazum je samo parafiran. Holbrooke je protiv toga da se ovdje taj sporazum potpisuje, jer može negativno utjecati na tok pregovora i iritirati Srbe (?). Nijemci su imali svoj razlog: nisu htjeli doći na potpisivanje, niti sudjelovati u tome, zbog toga što je Tuđman "unaprijedio" Tihomira Blaškića, zapovjednika HVO-a, nakon što je u Haagu protiv njega podignuta optužnica za ratne zločine.
Poslijepodne i predvečer došlo je do zatišja kao da su se sve aktivnosti smirile. Nestalo je gužve u našem hodniku, koji je inače pun tjelohranitelja naših posjetitelja. U naše radne prostore ušao je neki mir, ljudi su sjedili i pili kavu bez uobičajene žurbe i gužve. Primijetio sam jedino eksperte za mape kako rade, s hrpom karata ispred sebe, kako na stolu, tako svuda po podu i na zidu. (Radili su detalje za Sarajevo, Goražde, Foču, Doboj, Bosanski Novi i još neke lokalitete.) Rekli su mi da su vidjeli mapu koju su donosili Amerikanci, i da u njoj nema Posavine u Federaciji. Koridor se ostavlja na sadašnjim linijama razgraničenja, s uskim pojasom Orašja sa sjevera. Taj prostor je potpuno usamljen i oslonjen na Hrvatsku. Iza Brčkog rijeka Sava pravi veliki meandar i teritorij Hrvatske se na tom mjestu uvlači u Bosnu. Taj prostor je velik upravo onoliko koliko je područje Orašja uvučeno u Hrvatsku, također uz rijeku. Čudna podudarnost u položaju i veličini područja. Kada se povuče crta u pravcu linije razgraničenja na Orašju kroz taj dio Hrvatske, od južnog dijela fronte do te zamišljene crte kroz Hrvatsku, širina je točno 20 km (toliku širinu koridora traže Srbi).
Tuđman se večeras s većinom svoga tima vratio u Hrvatsku. Još nemamo informacije što je Holbrooke dogovorio s Miloševićem.
Čuo sam, ali nisam provjerio, da je Zubak napisao ostavku na svoj položaj u Federaciji. - To bi u ovoj situaciji bio loš razvoj događaja.
U toku dana poslao sam I. Lovrenoviću u Zagreb,zaštićenom vezom, informaciju o pritisku koji se na nas vrši. Zamolio sam ga da se to objavi na sve strane, da se nitko pri tome ne štedi, posebno da se objavi dogovor Tuđmana i Miloševića oko Posavine. Tražio sam da održe i sjednicu HNV-a i da oštro reagiraju na sve.
17. studenoga 1995.
Pritisci se nastavljaju. Jučer je ovdje dolazio Lake, čovjek odgovoran za nacionalnu sigurnost u SAD-u, danas su bili William Perrv i Christopher, koji se vratio iz posjeta Japanu. Oni i dalje vode odvojene razgovore, ne samo sa svakom delegacijom pojedinačno već i unutar naše delegacije. Uglavnom su se koncentrirali na Izetbegovića i Silajdžića, ali i s njima razgovaraju odvojeno. Kad s njima razgovaram, tvrde mi da nema napretka, da ni Milošević, ni Amerikanci ne popuštaju.
Međutim, i dalje se uporno radi i na Ustavu, i na mapama. Problemi se sužavaju, eksperti tvrde da nije ostalo mnogo spornih pitanja. Problem mape sveo se na problem povezivanja s Goraždom. Posavina se više ne spominje. Milošević je pristao da Sarajevo ostane jedinstven i otvoren grad u sklopu Federacije, ali zato je dobio Doboj, Mrkonjić, Posavinu (Žepu i Srebrenicu nitko više ne spominje). Kontaktna skupina radi na problemima budućih izbora i traži načine implementacije onoga što se dogovori. Tuđman u Zagrebu objavljuje još jednu "pobjedu hrvatske politike i njezinog državnog vrha".
Zubak mi je pokazao tekst svoje izjave u kojoj kaže da ne želi provoditi hrvatsku državnu politiku jer je ona protiv interesa Hrvata u BiH. - Čudno, za to je dobio podršku iz Mostara. Izetbegović je zabrinut za mogući razvoj događaja, ako Zubak ustraje i podnese ostavku.
Večeras smo, poslije sastanka s Kontaktnom skupinom, ostali razgovarati. Izetbegović nas je pitao što mislimo o razvoju pregovora i što ćemo odlučiti ako nam ponude da potpišemo sporazum po principu uzmi ili ostavi. Zubak, Prlić i ja nismo se izjašnjavali, a ostali su raspoloženi za potpisivanje. Izetbegović je rekao, prvi put, da ipak treba ići na referendum i ponuditi narodu da odluči. - Možda je to jedina šansa da se dobije na vremenu.
U Zagrebu je sve već na nogama. Inzistirao sam, u kontaktu s članovima HNV-a i oporbom, da vrše pritisak na Tuđmana i da dignu na noge Posavljake. Poslije ovog razgovora naše delegacije ostao sam nasamo s Izetbegovićem. Upozorio sam ga da naš stav oko Posavine ostaje isti i da ne traži od nas da se izjašnjavamo. On može učiniti što hoće, ali od nas ne može tražiti da na ovo pristanemo. On je zaista pod velikim pritiskom. Imam dojam da je Silajdžić popustio i da je spreman prihvatiti ovakav aranžman. On se mnogo uzda u buduće izbore koji bi trebali dovesti na političku scenu nove ljude koji će u budućnosti stvari postaviti drukčije. Izetbegović se još koleba, on procjenjuje slabosti i prednosti cijelog aranžmana. Mislim da se još nije odlučio što uraditi. Dao sam mu mišljenje HNV-a, koje sam dobio iz Zagreba.
Večeras me zvao profesor Banac. Molio je da ustrajemo, da ne popuštamo i da ništa ne potpisujemo.
18. studenoga 1995.
Sve je užurbano. Amerikanci bi htjeli do ponoći riješiti sva sporna pitanja i faktički doći do sporazuma. Čak je najavljeno da će sutra ovdje doći Clinton. To je dodatni pritisak. Christopher je još ovdje. Hoda cijeli dan od zgrade u kojoj je Milošević, do naše. I pored toga, sporna pitanja nisu riješena. Na mapi je ostao problem Goražda i veze s njim. Izetbegović je bio jasan: na Goraždu nema kompromisa, Federacija mora biti na Drini i Goražde mora imati sigurnu vezu s ostalim dijelom Federacije. Tu odlučnost je ponovio i članovima Kontaktne skupine. Zubak im je, sa svoje strane, iznio svu apsurdnost ove mape: ako se uzmu podaci iz 1991. godine, u predloženim granicama srpskog entiteta Srbi neće biti u apsolutnoj većini, a u Federaciji će ih biti koliko i Hrvata, iako u njoj neće biti konstitutivni. Međutim, to nije izazvalo neko uzbuđenje kod njih, Bildt je govorio o tome kako nam je najvažniji mir. To nisu jedini problemi. Ni ustavna pitanja nisu riješena na zadovoljavajući način. Izgleda da se ispunjava ono što mi je Izetbegović rekao neki dan: da ne napuštam pregovore zbog Posavine, jer neće sporazum pasti samo zbog nje. Sada vidim, dva sata prije nego što se očekuje okončanje pregovora, da su mnoga pitanja ostala neriješena i da do sporazuma ne može lako doći.
Iz Zagreba dobivam informacije da se atmosfera zagrijava. Razlog su Posavina i Prevlaka. Tuđman je pokušao pravdati svoje odluke, ali očito bez uspjeha.
Sa Zubakom sam večeras razgovarao o svemu. Potpuno se slažemo u procjeni da su Tuđmanove odluke pogrešne. Posavina je bila jedino područje koje je moglo spriječiti proširivanje Srbije u Bosni. Dalje, Srbi potpuno kontroliraju Drinu i Savu, te jedan dio Une (gdje je pruga). Hrvatska i dalje ima dugu granicu sa Srbima. Također, gubitkom Posavine iz Federacije, Hrvati postaju potpuno oslabljeni kao narod u BiH. Federacija će se za Hrvate svesti na zapadnu Hercegovinu, a oni upravo ne žele Federaciju. Obojica smo se čudili kako to Tuđman ne vidi. Koji je njegov interes da razmijeni Posavinu za pasivne srpske krajeve zapadne Bosne?
Vrelo: "Preživljena zemlja", str.406-412