Av
Miljenko JERGOVIĆ
dadinPAS zvao se Majda. Pratio ga je jednog kišnog dana niz aleju pa preko Miljacke, sve do ulaza. Tada su se prvi put pogledali u oči, Dado je slegnuo ramenima, rekao — jebaji ga sad — i uzeo psa u ruke, odnio ga u kupaonicu, oprao mu šape, obrisao ih svojim ručnikom i pustio ga u dnevnu sobu.
Ujutro ga je probudio njuškajući mu lice. Dado je imao velik nos za koji je mislio kako se ne može svidjeti nijednoj ženi, buljave zakrvavljene oči, ogromne uši i sitno bubuljičavo lice. Sve u svemu — čista katastrofa. No, pas ga je ipak prisno i zaljubljeno njušio. Stoga je odlučio prozvati ga Majda. Majda je bila posljednja Dadina djevojka, studentica agronomije iz Maribora, kojoj je onog ljeta pred Olimpijadu u Zaostrogu na plaži svirao Kaleš bre Anđo. Bila je noć i Majda se zaljubila. Odveo ju je u Sarajevo, pokazivao joj muzeje i te stvari, ona se čudila i nakon sedam dana otputovala. Te jeseni i zime Dado je učio svirati slovenske pjesme, Šifrera, Domicelja i Lipa zelenela je. Krajem svibnja okrenuo je njezin telefonski broj i Majda mu je rekla kako se prije dva mjeseca udala i kako čeka bebu. Dado je sam otišao u Zaostrog, na molu je sjedio plavokosi klinac i pjevao: »Dok stojim za šankom delimično pijan...« Dado je rekao — jebaji ga sad — i vratio se u Sarajevo.
Nije ga uopće smetalo što je Majda bio muško. Taj pas ga je toliko volio da bi bilo glupo razmišljati o spolnim razlikama. Majda se nikada nije tukao s drugim psima, znao je pružiti šapu, na pitanje koliko je dva i dva četiri puta zalajati, znao je i druge stvari koje skupi rasni psi koji su se zvali Astor, Hefest, Ares, Čivas, Paris i Lindon nikada nisu mogli naučiti.
Kada bi Dado odlazio na posao, a radio je kao rendgenski tehničar u Domu zdravlja, Majda bi ga s prozora pratio pogledom, sve dok ne prijeđe most i ne izgubi se u aleji kestenova. Drugi bi se psi uspaničili kada ih vlasnici ostave same u stanovima, no Majda je znao kako između njega i Dade postoji nešto više od običnog pseće-ljudskog odnosa, znao je da na ovom svijetu njih dvojica žive kao na pustom otoku, kao posljednji pas i posljednji čovjek.
Jednoga dana Dado se nije vratio kući. Stajao je s druge strane rijeke, pogledom tražeći prozor iza kojega je bio Majda. Zviznuo je i iza stakla pojavilo se znano lice. Gledali su se tako nekoliko minuta, Dado je mahnuo rukom, Majda je otvorio usta, ali je bio predaleko da bi se čulo av.
Ni sutradan Dado nije mogao preko mosta. Ljudi s oružjem još su dovukli i vreće pijeska i napravili prave barikade. Otišao je na isto mjesto, ponovo zviznuo, a Majda se pojavio iza prozora. Dado mu je rekao da se čuva, da će ovo uskoro proći i da u kanti za smeće ima ostataka hrane. Majda ga je gledao, pretjerano bi bilo reći da je klimao glavom. Dado je više puta pokušao otići, ali mu se nikako nije dalo. Na kraju je podigao ruku i učinilo mu se da je sasvim jasno čuo — av.
Kada se sutradan vratio, počeli su šištati snajperi. Zaklonio se iza kestenovog stabla, promolio svoj veliki nos i zviznuo. Majda je već bio iza stakla. Razgovarali su tako neko vrijeme, pas se pogledom požalio prijatelju, ovaj mu je pokušao objasniti političku situaciju, da bi na kraju čvrstoobećao da će iste noći već pronaći način da pregazi rijeku i da ga prevede na slobodnu stranu.
Svakoga dana susret je trajao sve duže, svejedno što su meci šištali na sve strane, što su padale granate, a okolo trčali ljudi u uniformama. Dado je svake noći pokušavao prijeći rijeku, no prije nego što bi zagazio u vodu, hvatao ga je smrtni strah. Pomislio bi na nož, na metak, na mučenje i na sve ono o čemu su mu govorili tokom dana. Vraćao bi se posramljen, osjećajući kako je svakoga jutra sve ružniji i kako mu svaki put kada iznevjeri prijatelja nos, uši i bubuljice još malo narastu. No sljedećeg popodneva obećao bi Majdi kako će skupiti hrabrosti i sigurno doći.
Desetog dana Dado je morao tri puta zazviždati prije nego što se Majda pojavio na prozoru. Pseća glava bila je sve sitnija, tužno naslonjena na prozorsku dasku. Dado je opet pokušavao objasniti neke stvari, Majda ga je gledao razumijevajući sve. Ni jedan ni drugi nisu točno znali što je zapravo rat, no osjećali su koliko rat boli one koji ne znaju ratovati. Dado je osjećao kako se gasi posljednja važna stvar u njegovom životu.
Sedamnaestog dana zviždao je čitav sat, no lice se iza prozora nije pojavljivalo. Nadao se barem onom av, mogao je jasno zamisliti taj glas, ali nije bio siguran da ga je čuo. Onda je došao čovjek s puškom i oštro upitao:
— Kome ti tu zviždiš, ha?
— Tamo mi je pas.
— A da ti tamo nije ko drugi, ha?
— Nije, samo Majda u stanu.
— Čijem stanu, kakva Majda, ha?
— U mome stanu, moj Majda.
— A da ta tvoja Majda sad nije sa četnicima i da im ti ne daješ signale, ha?
Dado ga je zbunjeno pogledao, vojnik je vrhom cijevi učinio pokret koji se inače čini kažiprstom i rekao:
—Idemo gospodine, pa ćeš komandiru objasniti to s Majdom!
Komandir je gledao Dadu malo u nos, malo u uši, pa u jedno, pa u drugo krvavo oko.
—Majda je, kažeš, pas. Valjda kuja, majka mu stara, a stan je tvoj. Al nije više tvoj dok ga ne oslobodiš. Nego uzmi ti, gospodine, pušku ako si za puške. Ili ako ti je oni drugi već nisu dali, pa je sad skrivaš. I nemoj mi sad ništa treptati. Imam ja iskustva. Ulovio sam već dvadeset takvih i svi su, vidiš, imali krvave oči. Po tome prepoznaješ četnika, gospodine, samo po očima. Ali i zečevi imaju krvave oči. Ja ću zasad misliti da si ti zec, a ako si nešto drugo, bolje ti je da te nema. Sad idi i nemoj da te vidim da opet zviždiš.
Dado je izišao van, još uvijek vjerujući kako će se sutra vratiti na isto mjesto. Možda je Majda spavao, možda ga nije čuo od granata. Pas je pametan, može on bez hrane i mjesec dana. Išao je tako niz ulicu, bilo je predvečerje, tiho kao u doba mira. Prije nego što je pao na asfalt učini mu se da je čuo sitno, poznato tapkanje iza svojih leđa.