Zlatni Jozo

Josip MLAKIĆ


Jedne se godine, ujutro pred Gospojinu, kada grad sliči na uzavreli šareni mravinjak, Jozo Serdar pojavio u no­vom novcatom odijelu, grobarski crne boje, po kojem je povješao uske duge trake od papira zlatne boje, koje su podsjećale na predsjedničke lente. Prenza, koji nam je ispričao tu priču, tada je bio dječak od desetak godina. To je bilo negdje polovicom pedesetih. Ispod je Jozo no­sio blještavo bijelu košulju, prošaranu mrljama od znoja. Podsjećao je na ogromnu, dostojanstvenu svraku.

Taj Jozo nije bio bogzna kakav čudak, više malo onako na svoju ruku. Oduvijek se volio kititi nekakvim medaljama, odličjima, ukrasnim papirima, jeftinom bižuterijom, tako da nikoga nije posebno iznenadilo kada se takav pojavio u gradu. Zvali su ga Zlatni Jozo. Prenza je jednom donio neku prastaru požutjelu fotografiju, na kojoj se nalazila skupina smrtno ozbiljnih muškaraca, poredanih u tri reda. Svi su smrknuto gledali u kameru i podsjećali na vojnike kojima je upravo rečeno da kreću u napad. Iznad fotografije je pisalo »Napredak, 1932.«.

Ovo je on - rekao je i pokazao visokog čovjeka, go­tovo za glavu višeg od ostalih, koji je stajao posljednji u gornjem redu. Na lijevoj strani, u visini srca, je imao oka­čen nekakav metalni predmet, od kojeg se reflektirala svjetlost kamere. Podsjećao je na nepravilnu svijetlu mrlju.


Prenza nam je tvrdio da su ga tih godina nazvali Zlatnim Jozom, mada je on s tim svojim kićenjem zapo­čeo mnogo ranije. Još u vrijeme prvog svjetskog rata, odmah nekako na početku, dobio je mjesec dana prit­vora zbog toga što se pojavio u stroju s kaplarskim čino­vima na reveru. Zatvorske dane je odgulio negdje u Ma­đarskoj, na nekoj željezničkoj postaji, pretovarujući sa­nitetski materijal, cijela brda zavoja i bolničkih nosila. Dobri car se pedantno i brižno pripremao za veliku svjetsku klaonicu. A tih činova i odlikovanja, raznoraz­nih papira i lenta, imao je Jozo svu silu: sve je to čuvao u drvenom k. und k. sanduku sivozelene boje u kome je nekada bilo pakirano streljivo, koji je dovukao sa sobom kad se vratio iz rata.

Umro je tri dana nakon što je radio javio da je u Dallasu ubijen JFK. Prenza se kleo da je na granu starog hrasta, što se nadnosila nad prozor sobe u kojoj je dugo i teško umirao Zlatni Jozo, danima neprestano slijetala svraka, čije se gnijezdo nalazilo pri vrhu hrasta. Bilo ovo istina ili ne, nekako se lijepo, kao gaza na ranu, uklapa u cijelu priču: svraka bi tu mogla doći kao onaj tko sve shvaća.

Listopad 2012.