Pismo

Sjećam se kao da je bilo jučer kad je iz Zenice stiglo pismo u plavoj ku­verti adresirano nevještim, razvučenim rukopisom, u kojem je pisala:

"Dragi moji, nemojte se sekirati, ja sam se udala. Mijat je pošten čoek, pazi me i poštiva, tako da sam dobro koje i vama želim od Boga i srca svoga. Nismo se još vjenčali ni sudbeno ni crkveno jer on ima ženu i dvoje djece on je pružni radnik ali se ne misli njima vraćati rastavljen je š njome od postelje, al nije sud­ski. Za sada dok ne ispane nješto bolje stanujemo u vagonu. Fajn sam ga očistila i sredila, sašila sam na ruke i firangice. Snaćemo se za početak je tako kako je, al ne brigajte kad se ljudski skućimo zvaćemo vas da nam dođete. Znate da meni nije mrsko zapeti naučila sam svašta raditi jala Bogu ne bojim se nikog posla. Sve vas voli i pozdravlja vaša Janja, naročito nevu Markovcu.“

 Normalno, na pismu nije bilo adrese pošiljatelja, i da smo tetu Janju htjeli potražiti, postojala je mala vjerojatnost da je lako pronađemo. Roditelji su nekako prešutno pustili da prođe određeno vrijeme, jer su znali da će, ako bude u nevolji, jednostavno doći i oni će je opet primiti bez puno pitanja, ami, djeca, radovat ćemo se našoj teti Janji (kako smo je oduvijek zvali), iako nam nije bila prava teta nego dalja rođakinja s bakine strane, ali toliko daleka da nam ni sama baka, koja je zbilja znala lozu do devetog koljena ("da se slučajno ne bi tko, ne daj Bože, oženio s nekim ne znajući da je rod"), nije mogla baš uvjerljivo objasniti u kojem smo srodstvu, ali je stalno ponavljala, da mi mlađi slučajno ne zaboravimo kako je Janja sirotinja i kako nema nikoga svoga i kako je "grijota ne primiti sirotinju, jer je sirotinja svakome rod, Bog to vidi i nagradit će sevap". Tako je teta Janja kod nas provela svoje najbolje godine. Zapravo, ne mogu tvrditi da su njoj bile baš najbolje, možda je bolje reći svoju mladost, iako ni to nije sasvim točno jer nam se kao djeci tada činilo da ona nije ni imala mladosti i da nam je došla već nekako"sparušena" i izmučena.

Nama djeci bilo je lijepo stetom Janjom. I sada se sjećam koliko nam je svima nastojala ugoditi, da nam je, kad nismo htjeli jesti neko već zgotovljeno jelo za ručak, ili bi između dvije igre ogladnjeli, pravila palačinke, mijesila "poderane gaće", razvijala pitu sirnicu, savijala štrudlu s makom, pravila go­lema brda rumenih krafni, pa kad bismo ih zagrizli, onako vruće, iz njih bi na naša nepca puhnula još vrelija para. Kako li smo ih samo brzo premetali po usnoj šupljini, držeći usta širom otvorena da se zalogaj brže ohladi, jer smo tih ljeta mislili samo na igru i na to kako što prije izaći iz kuće.

Teta se kod nas zadržala toliko dugo da smo je već sasvim smatrali svojom, a kada je baka iznenada umrla, ona je jednostavno pripala nama.

* * *

Rasli smo bezbrižno i zdravo i mislili kako samo nama prolaze godine, a teta Janja će ostati uvijek ista kakva je došla, zdrava, poletna, snažna. No i njoj je vrijeme odmicalo, još brže nego nama.

Jednom je mama rekla tati, kad tete nije bilo u kući, kako joj ona ne smeta, ali kako bi voljela, dok joj je vrijeme, da nađe nekog čestitog, možda i starijeg mladića, a tata je odmah pomislio kako mama već ima nekog određenog na umu. Mama ili nije imala nikoga na umu ili nije htjela reći. Prepustila je to teti J anji i slučaju.

Dotle su je dječaci iz susjedstva stalno izazivali, dobacivali joj neke puber­tetske šale, spjevali čak i neke pjesme rugalice s lošom rimom, na što ona nije posebno reagirala, katkad se samo snuždila, a onda bi joj se nos malo zaokre­nuo na stranu, i kao za sebe prokomentirala bi njihovo dobacivanje: "Lako je sirotinju izazivati, da ja imam svog brata ili čoeka vidili bi oni svoga sveca, vako moram trpiti. Ma šta me briga, nek pričaju, važno je meni da mene moja neva Markovca voli i njezina djeca, kud će mi bolja famelija i zaštita.

A dječaci su rasli i bili sve drskiji. Sjećam se jedne od pjesmica koja je tre­bala tetu Janju izbaciti iz takta i uzrujati je, i zbilja su uspjeli, a pjesmica je išla po prilici ovako:

"Teta Janja ni s kim se ne ganja, stara cura koja se ne fura,

lice joj je od soleje masno,

ko li bi je poljubio slasno."

Pjesmica je bila bezvezna, ali je ona danima držala zavrnut nos, a lice joj je izgledalo još snuždenije nego inače i nama je bilo beskrajno žao.

Tata se kasnije izgalamio na te drznike, ali se nama činilo da je teta od tada počela brojati godine, onako u sebi, i zabrinula se.

Družila se s nekom djevojkom također njezinih godina, ali veselom, vr­cavom, koja ju je nastojala "odvući u društvo", nagovoriti da odu u kino i na korzo, što je ona odbijala i govorila "da se dobra krava i u štali nađe", a nama je ta usporedba bila užasno uvredljiva i čudili smo se što je teta Janja tako često i s ponosom izgovara.

Jednog proljetno dana popodne (roditelji su nam nekamo bili otputovali) sjedila je naša teta sa svojom prijateljicom uz davno ispijenu kavu i ova joj je iz preokrenute šalice gatala. Mi smo ulazili, izlazili, lupali vratima, galamili, na što nas je ona smirivala govoreći: "Ajte se još malo igraj te vani dok mi Beba (tako su zvali njenu prijateljicu) pogata pa ću vam poslije ispeći palačinki ko­liko vam srce želi."

Teta je sjedila sa zanesenim pogledom, nije gledala ni u Bebu, niti u šali­eu, a ova je sva ozbiljna, dramatično uzvikivala: "Vidi, vidi ovdje, vidiš li ovo veliko štampano slovo P, kažem ti života mi, pravo slovo P", i vrhom žiličice upirala u tamni talog na dnu šalice.

"Ma, vjerujem ti, govori dalje!"

"Imaš nekakav razgovor sa slovom P, ali se ti nešto kao nećkaš .. "

     "Kako se neću nećkati kad je on ko vjetar, sad ovdje, sad ondje, ne vjerujem ja baš šoferima, imaju ti oni pred svakom kafanom svoje frajle. Otkud ja znam kuda će on kad sjedne za volan, more ići kud ga srce nosi, a ja ovdje lupam glavu i čekam. Kad ne dođe kaže da mu je pukla guma, otkazo kuplung, otišla šasija, šoferšajba, a ja ti se u to ništa ne razumim, more reći šta god oće. A đavo je, čim progovori, ja mu sve vjerujem, pa se bojim, ja sam poštena cura i kad sam tolike godine čuvala poštenje ne bi baš da me privari sad kad sam se spametovala."

"Otkud Peji ideja da dođe baš od nas tražiti cvikcange i to danas u nedjelju, mogao ih je uzeti od svog brata", pitao se tata naglas gledajući u smjeru tete Ja­nje, a ona je, iako pitanje nije bilo direktno njoj upućeno, iznenada zabrzala:

"Zatrebale čoeku, šta ima veze od koga je, kako bi bilo da nešto nama, ne daj Bože, zatreba, ko bi nam drugi prevezao nego Pejo! Šta gledaš u me?", obrecnula se na tatu, "nemam ja ništa š njime, nit sam ga zvala, nit sam mu šta obećala. Vidio si da ga nisam ni pogledala."

I nama djeci je bilo jasno. Baš zato što ga "nije ni pogledala" ni dok je go­vorio, ni dok joj je vrlo otvoreno mjerkao struk i grudi, ni kad je pred njega stavljala šalicu s kavom, dok joj je ruka jedva primjetno podrhtavala, baš zato nisu "čista posla", kako je tata kasnije definirao tu situaciju.

"Nemam ja, Janjo, ništa protiv da ti sebi nađeš momka, bilo je davno vrije­me, al nije on za našu kuću."

Teti se svidjelo to što je tata rekao "našu kuću", znači ona pripada nama, ali joj se očito nije svidio onaj prvi dio kad je tata rekao da "nije on za".

"Nemam ja, Marko, ništa š njime", gotovo je zaplakala.

"Nisam ja ni rekao da ti imaš, ali vidim da on ima neke namjere pa ti navri­jeme skrećem pažnju, jer ne bih želio da ti učini nešto nažao."

"Nemere on meni ništa nažao učiniti", bio je njezin konačni odgovor prije nego što je otišla u svoju sobu.

Poslije toga je prvo mama napala tatu da se "ne miješa" i da "cura ima pra­vo sama odabrati, ako je njoj dobar, nek je kurvar, takvi su ženama najbolji".

Onda je tata pobjesnio:

"Otkud ti znaš kakvi su najbolji, kako te nije sram pred djecom govoriti o kurvarima?! "

Mi smo pokušali spasiti stvar, zagovaraj ući tatu, napominjući mu, kad već "ide u službu", da nam kupi one tehničke olovke, mekane, što se lako šilje i da je meni kajdanka sva ispisana.

"Dat ću ja vama vašeg Boga i kajdanke, prati noge i na spavanje"!

Poslije smo čuli kako je iz mamine i tatine sobe dopiralo tiho mrmljanje, znači još pričaju o teti, dobro je, tata ne viče. Iz tetine sobe nije dopirao nika­kav šum. Znali smo da ne spava i da sigurno onako u mraku zuri u tavanicu i plače.

Ujutro je mama, dok nam je davala doručak, tješila tetu koja se sklupčala u kutu na kuhinjskom otomanu i tako sklupčana (došla je nekako sitnija i mlađa) govorila sebi u bradu:

"Teško sirotinji, more joj svako suditi kako oće." Nama je tada stvarno izgledala kao oličenje sirotinje.

Meni se nešto skupilo u želucu, doručak je ostao nepojeden, "moram po­žuriti da ne zakasnim u školu", ali mama nije ni čula moj izgovor jer je tješila tetu: "Reci Peji nek dođe kad Marka nema, pusti ti njega, ne misli on ozbiljno, on se samo boji jer je odgovoran za tebe", a mi nismo znali kome bi to "Mar­ko" morao i trebao biti "odgovoran" kad je teta naša.

Jedne predvečeri, kad je tata bio "u službi", pokucao je Pejo sav uparađen, okupan, u košulji bijeloj kao snijeg, s otkopčanom dugmadi na prsima. Jedva smo ga prepoznali. Kad se teta uspravila, umalo se nije onesvijestila. Upravo je bila gurnula glavu da ona "vidi svojim očima što to rerna neće, ko da pita čeka nekog gosta, pa nikako da se ispeče".

"Ja ću paziti, iziđi ti s njim", došapnula je mama, ali se Pejo nije dao tako lako zbuniti.

"Još se ja pitam od čega čitavo dvorište miriši, a ono moja Janja peče pitu.

Jesi li je ti, janje moje, svojim rukama mijesila? Baš sam došao navrijeme", i uhvati tetu za ruku koju ona, kao da je stavila u vatru, munjevito povuče.

Svima je bilo jasno da Pejo neće izići s tetom "dok ne proba kakva je ona domaćica",

Moramo priznati da smo se malo pobojali da nam ne pojede pola pite, jer, kad je onako rumenkasta već bila izvan pećnice, oduševljeno je uskliknuo:

"Oh, oh, vidi, vidi, tko bi rekao da si tako umješna! Meni treba prava žena, koja će me znati ovako dočekati kad dođem s puta."

Budući da je teta bila nijema kao riba, oglasila se mama:

"Pravu večeru treba znati zaslužiti."

"O, ne bojte se, gospođo, mislim da je nitko bolje od mene ne zna tako zaslužiti", pri tom se, kako je mama kasnije promrmljala, "smješkao kur­vanjski".

Te večeri su teta i Pejo ostali tako dugo u šetnji da ih mi nismo mogli doče­kati budni. Mama joj je ostavila otključana vrata "dok nema onog vraga, nek se cura malo provede, samo radi kao rob Božji".

Ujutro nas teta dočekala s doručkom svježa i vesela kao da je svu noć spavala, pričala je ubrzano, nepovezano, pa naglo zašutjela. Mama nije ništa pitala pred nama, a mi smo znali da će njih dvije "ženski popričati" kad mi odemo u školu. Poslije je Pejo često navraćao "onako usput" kad je tata bio u službi, a onda su se dolasci počeli prorjeđivati, a teta je postajala sve šut1jivija i kao da se smanjivala.

Često smo je znali uhvatiti kako se trza na zvuk nekog kamiona u prolazu, i sva se ukipi kad čuje kočnice. Mami je (a i nama) bilo strašno žao tete. Postala je vrlo rastresena, započinjala poslove, nije dovršavala, a često bi se povlačila u svoju sobu i jednostavno sjedila s prekriženim rukama u krilu.

Sjećam se jedne izrazito tužne scene: Pejo se već dva mjeseca nije pojavlji­vao, ručali smo, ona je uzela nasilu nekoliko žlica, a onda se zamislila i naslo­nila žlicu na sljepoočnicu pa joj se juha cijedila niz ruku do lakta i na stolnjak, a jedan se opušteni pramen kose zalijepio za žlicu i činilo se kako je mogla u tom skamenjenom položaju ostati čitavu vječnost da mama nije, kao tobože na nas, povikala:

"Juha se mora pojesti do kraja"! Teta je odgurnula tanjur:

"Nemoj se ljutiti nevo (uvijek je tako zvala mamu) ja stvarno nešto ne mogu, ufatila me sandžija preko prsa pa ne mogu gutati."

"To ja djeci, ti ne moraš, nećeš više rasti, šta te briga", pokušavala se mama nježno našaliti. Teta Janja se osmjehivala na silu.

***

Onda se jedne večeri, kada je strašno padala kiša, na vratima iznenada stvorio Pejo kad ga je već i teta, čini mi se, bila prestala čekati.

"Janjo", pozvao je tetu, "iziđi da popričamo."

"Kud ću na tu kišu?", sabrano je odgovorila.

Mama joj je dala kišobran i gotovo je izgurala van. Stajala je skupljena kao vrabac ispod nadstrešnice, kosa joj se od vlage opu­stila pa joj se na razdjeljku činila još rjeđom. On je držao kišobran nadnoseći se nad nju, nešto joj objašnjavao, mahao slobodnom rukom, pokušavao je pri­grliti. Ona se odmicala sasvim izvan kiš obrana (mama nas je tjerala s prozo­ra, a sama izvirivala povremeno), motala rub kecelje, gledala preda se, mimo njega, odmahivala glavom, nećkala se, otresala kišne kapi s rukava i, kad smo najmanje očekivali, ušla u kuću otvorenog kišobrana s kojeg je curila voda.

Isprsila se kao vojnik i izjavila:

"Nevo, je l' da sam dobro postupila što sam ga ostavila? Ne more on meni tako dolaziti, sad oću, sad neću. Ja oću da on mene poštiva! Jesam sirotinja, al imam svoj ponos. Što je previše, previše."

Svi smo očekivali da poslije izgovorenoga počne plakati, ode u svoju sobu, a ona je uzviknula: "Ko je za poderane gaće, nek digne dva prsta!"

Peju smo, čini mi se, nekako svi zajedno bolovali još neko vrijeme i onda rasli, rasli, a teta Janja se smanjivala, postajala sve šutljivija i radila više nego ikada.

Samo je jednom odlučno izjavila:

"Udat ću se za prvog koji me bude znao poštivati i bude se tio s menom oženiti."

A onda, nakon dugo vremena, kad smo već sve zaboravili, stiglo je ono njezino pismo iz Zenice.

..........................................

Jozefina Dautbegović