Tko to tamo pjeva?

Miro SIMČIĆ

Premda se Jugoslavija razlikovala od drugih socijalističkih zemalja po višem standardu, manjoj represiji i slobodi putovanja na Zapad, politički sustav u biti je bio veoma sličan jednopartijskim sustavima drugih država realnog socijalizma. Bilo je pokušaja da se lenjinistički tip partije i političkog sustava demokratizira još u ranim pedesetim godinama. Edvard Kardelj poslije raskida sa Staljinom pripremao je novi ustav koji je trebao obnoviti parlamentarni život i omogućiti postavljanje ekspertne vlade, ali je Tito bio protiv takvih »eksperimenata« koji su mirisali na socijaldemokraciju.

Jugoslavenska partijska nomenklatura, doduše, birana je na svojim kongresima po prilično demokratskim i u svijetu uobičajenim stranačkim procedurama. Kongresi su imali svoja radna tijela, na plenumima je bila dopuštena i otvorena rasprava, pa i polemike.

Ali, postojalo je načelo »demokratskog centralizma«, koje je prvi uveo Lenjin. Mogao si i predlagati, i oštro kritizirati, ali kada je »službena linija« bila dogovorena, tražila se prije svega poslušnost i lojalnost vrhu nomenklature. Stane Kavčič, na primjer, proglašen je autokratom kada je predlagao uvođenje radničkih dionica i racionalno gospodarenje.

U »cestnoj aferi« slovenski partijski vrh nepoštedno je kritizirao saveznu vladu i njezina predsjednika, Slovenca Mitju Ribičiča. Ali, kada je iz Beograda

zapuhala Titova košava, slovenski partijski vrh odmah je okrenuo plocu i popljuvao sve ono što je govorio i zahtijevao od savezne vlade još prije samo nekoliko dana. Odmah su našli i »krivca«. Osim Kavčiča, otkrili su i druge tehnokrate i »anarholiberale«. Ti oportunistički zaokreti i masovan poltronizam u vladajućoj nomenklaturi trebali su pokazati »samokritičnost« i »revolucionarni duh« Partije.

Ljude koji su imali svoje ja, takvo okretanje prema vjetru odbijalo je od politike. Ako si želio napraviti dobru karijeru, ostati u politici, morao si pristati na dvoličnost, dvojni moral, koji se unutar političke nomenklature podrazumijevao. Jovanka je veoma dobro razumjela to političko ozračje i znala bi izvanredno manipulirati njime. Ne bi joj nedostajalo saveznika i suradnika čak i u najprljavijim poslovima.

Republike su imale i svoje »Titiće« koji su prije svega vodili kadrovsku politiku u republici, ali i u federaciji. Nijedna značajna funkcija nije mogla biti dana osobi koja nije prošla temeljitu provjeru i blagoslov vrha partijske nomenklature. Posebnost SFRJ u odnosu prema drugim socijalističkim državama bila je i dosljedna federalizacija i decentralizacija države u koju su uspjeli uvjeriti Tita u šezdesetim godinama, prije svega Edvard Kardelj i dr. Vladimir Bakarić.

Decentralizacija je u svakom slučaju bila prihvatljivija od rigidne cen­tralizacije i planskoga gospodarstva u zemljama sovjetskog bloka, davala je republikama i općinama veći manevarski prostor u odnosu prema kla­sičnom sovjetskom modelu, ali nije nužno bila i demokratizacija zemlje. Republike su se razlikovale i u stupnju demokratičnosti u političkome i kulturnom životu. Jedne su bile manje rigidne u dopuštanju slobode izra­žavanja u kulturnom životu, a druge su bile dosta represivne. Događala se čak i »interna emigracija« kulturnjaka, iz jedne republike u drugu, jer im je iz političkih razloga bio onemogućen rad u vlastitoj okolini.

U Sloveniji, na primjer, »Titića« je nakon smrti moćnog Borisa Kraighera bilo čak pet: Lidija Šentjurc, glavni kadrovik, kojoj je Tito iz nedokučivih razloga bio veoma osobno naklonjen; Edvard Kardelj, glavni ideolog i zastupnik Slovenije u Beogradu; Stane Dolane, nećak Lidije Šentjurc, koji je čak devet godina vodio Izvršni biro SKJ iako je za tu dužnost bio propisan samo jednogodišnji mandat; Mit ja Ribičič, koji je u vrijeme »cestne afere« u Sloveniji bio predsjednik savezne vlade; France Popit, tvrdorukaš, čekić slovenske partije, koji je bez snebivanja počistio slovenske liberale.

 

Dolazak nacionalkomunista

Antun Duhaček slovenskim je političarima zamjerao da su se uvijek izjašnjavali za Slovence, a nikada za Jugoslavene, kao da je to nešto što se među sobom isključuje. Hrvati i Slovenci u »jugoslavenstvu« su vidjeli samo našminkano velikosrpstvo. Argumenata za to imali su dovoljno u iskustvima iz prve, ali i iz druge Jugoslavije. Osim toga, gdje završava opravdana skrb političara za nacionalne interese i gdje počinje sebični nacionalizam?

Je li Boris Kraigher djelovao kao nacionalist kada je razbijao savezne monopole na području transporta i stvorio koparsku luku, piransku Splošnu plovbu i zračnog prijevoznika Inex Adriju usprkos žilavu protivljenju Beograda? Početni kapital za te strateške projekre Republike Slovenije stvoren je švercom cigareta iza kojeg je stajala slovenska tajna policija. Bar tako dokazuje Niko Kavčič, nekadašnji Udbin visoki dužnosnik, a poslije čovjek koji je na noge postavio Ljubljansku banku, financijsku kralježnicu slovenskoga gospodarstva.

Duhaček je bio uvjeren da je prvi klin u mrtvačkom sanduku SFRJ bio razbijanje projugoslavenske civilne tajne policije i pobjeda republikanizama na štetu projugoslavenske orijentacije 1966. na Brijunskom plenumu. Projekt je povjeren Ivanu Krajačiću Stevi. Na početku su za projekt rušenja projugoslavenske tajne policije i Rankovića znali samo Tito i Krajačić. Krajačić je pripremio Brijunski plenum, izveo otkrivanje prislušnih naprava i pripremio napad na Rankovića. Krug se širio, na suradnju je najprije pristao Bakarić, a poslije i slovenski politički vrh.

Je li rušenje tajne službe moglo imati tako značaju ulogu u raspadu Jugoslavije? Jadna ona država koju na okupu drže samo službe represije! Je li nemilosrdna policijska represija uspjela od kosovskih Albanaca stvoriti uvjerene i lojaine Jugoslavene? Sve drugo nego to, danas nije moguć čak ni minimalan suživot Srba i Albanaca na Kosovu.

Problem je bio u tome što Jugoslavija nikada nije uspjela prevladati kulturni šok iz 1918. godine prilikom ujedinjenja, kako to kaže dr. Vera Erlich. Poslije Drugoga svjetskog rata Tito je uspio ponovno ujediniti Jugoslaviju pomoću socijalističkog uređenja. Pod kišobran svog pokreta uspio je skupiti pripadnike svih naroda i narodnosti iako se svi nisu jed­nako odazivali pozivima komunista.

Imao je mnoštvo sumišljenika i iskrenih sljedbenika. Najviše ih je imao u mnoštvu boraca Narodnooslobodilačkog rata. Jedna od karakteristika te generacije bila je partizanska etika, etika odricanja, hrabrosti i pobje­đivanja, trijumfalizma. Ta generacija nije imala nasljednike u svojoj djeci i unucima. Potonji su svoje uzore vidjeli na Zapadu. Željeli su prije svega bolji život, manje uniformirane kulturne sadržaje, više osobne slobode, karijere, a politički život, koji je i inače u to vrijeme bio prilično skučen i siv, vezan starim i nadiđenim formama djelovanja, nije privlačio mlade. Odlaskom partizanske generacije Titov režim izgubio je i svoje najvjerniie zagovornike.


Procesi dezintegracije i raspadanja postajali su u Jugoslaviji jači od procesa integracije i povezivanja države. Ni prva ni druga Jugoslavija nisu uspjele stvoriti učinkovit sustav državne birokracije i sređen i pravedan pravni sustav. Ideološka stega Saveza komunista nije djelovala niti unutar same organizacije, život je bio daleko od proklamiranih načela. Nacionalizmi i međurepubličke podjele rasli su i zbog posve racionalnih razloga.

Slovenski politički vrh poslije Titove smrti, na svoj užas, došao je do financijskih analiza koje su dokazivale da se sustav »integralnog samo­upravljanja«, kako ga je zamislio Edvard Kardelj, pretvara u nekakav kaotičan državni kapitalizam. Izabrani pojedinci i grupe mogli su tada iz Narodne banke Jugoslavije iznositi velike svote stranih valuta za potrebe svoje republike, a prethodno nisu položili zakonski određene dinarske protuvrijednosti, tvrdio je slovenski financijski stručnjak Cveto Kobal.

Dugovi u Narodnoj banci poslije su se »socijalizirali«, plaćali iz zajed­ničke državne blagajne, ili im je vrijednost umanjena inflacijom, a dužnike nitko nije tražio. Svi su tada počeli upadati u monetarni sustav. U Arhivu Republike Slovenije je pismo generala Nikole Ljubičića, kada je postao predsjednik Predsjedništva Srbije, u kojem slovenskom političkom vrhu zamjera nelojalnu konkurenciju Ljubljanske banke. Ta banka davala je povoljne dinarske kredite pojedincima u Srbiji za prodane devize. Na taj način Slovenci su relativno jeftino dobivali veoma traženu stranu valutu. Svatko je onda čuvao »svoje« devize i nastojao doći do tuđih, u drugim jugoslavenskim republikama.

Jugoslavenska politička kasta brzo je shvatila da socijalističke ideje, samoupravijanje, bratstvo i jedinstvo, pa i drugi Titovi životni projekti, naglo gube vrijednost. Svi su već zaboravili da je nekada glavni cilj komu­nističkog pokreta bio revolucionarni preokret društva i svjetska revolucija. Teško je danas reći tko je prvi u Jugoslaviji pritisnuo okidač razbijanja države, ali Srbi su se već nekoliko godina poslije Titove smrti okrenuli kosovskomu mitu. Taj mit nije bio jedina mina u temeljima Jugoslavije, ali svakako je bio najrazornija.

Srbi su svoju javnost počeli dizati na noge orkestriranom kampanjom nebrojenih »slučajeva« s Kosova. Na Rankovićevu pogrebu, na kojem se skupilo sto ili možda čak i četiristo tisuća prosvjednika, nacionalistička Srbija prvi je put progovorila masovno i veoma glasno. Onda je došao Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je jasno izrazio što Srbiji smeta i što hoće.


Milošević se probio u sam vrh srpske politike kada je kosovski mit izveo na javnu scenu i dao mu politički legitimitet riječima na Kosovu polju: »Niko ne srne da vas bije!« Srbi su se masovno odazvali na brojnima mitinzima, a ti prizori milijunske mase koja uda i traži pravdu za Kosovo ubili su svaku iluziju o mogućnosti suživota u Jugoslaviji. Svaka nacija u panici je počela tražiti vlastiti izlaz iz toga kaosa i saveznike na domaćoj i stranoj sceni koji će im pomoći u trenutku kada zagori do no kata. Strancima se nije bilo teško upetljati u to, Jugoslaveni su tada sami sebe nudili na tanjuru.

Ubrzo je Milošević srušio autonomnu vlast u pokrajini Kosovo, a najdraži je Titov omladinac, Azem Vllasi, koji je držao vlast na Kosovu, uhićen. Zatim su srušene vladajuće garniture u Vojvodini i Crnoj Gori, koje su nastavile protitovsku politiku, te je Milošević krenuo u pohod na ostatak Jugoslavije. Izvršio je zadnji upad u monetarni sustav prenoseći zajedničke jugoslavenske rezerve na Narodnu banku Srbije, a prodaja je slovenske robe zabranjena jer Slovenci nisu pristaj ali na srpske diktate.

Takoreći preko noći na vlast je došao nacionalkomunizam, a titoizam je potisnut u stranu. Partija je, doduše, ostala ista, kadrovi manje-više isto tako, metode političkog rada također se nisu mnogo mijenjale. Nacionalkomunisti su preuzeli organizaciju i metode vladanja. Na ide­ološki sadržaj nitko se nije pretjerano obazirao. Partijska nomenklatura oduvijek je bila spremna prihvatiti takve preokrete, koji običnom čovjeku nisu prihvatljivi i izazivaju gađenje. Ideologija se radikalno mijenjala, ali je tom metamorfozom vlast ostala u rukama istih ljudi. Isto se dogodilo i u Hrvatskoj, gdje se vrh ekstremne ustaške emigracije integrirao s komu­nističkim tajnim službama, a taj veliki preokret pripremio je drug Stevo sa svojim suradnicima.

Dolazak ratnika iz sjene

Hrvati su svoj panda n kosovskome mitu našli u mitu o Bleiburgu. Ključne pripreme »pomirenja ustaša i komunista« izveo je naš stari poznanik Ivan Krajačić Stevo, kaže njemački publicist Erich Schmidt- Eenboom u svojoj knjizi »Der Schattenkrieger« (»Ratnik iz sjene«). On je pripremio 150 jugo­slavenskih putovnica već na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća

i s njemačkom tajnom službom te u dogovoru s ustaškim ekstremistima podijelio ih značajnim članovima hrvatske nacionalističke emigracije.

Ključnu ulogu u raspadu Jugoslavije, po Eenboomovim riječima, odigrala je njemačka tajna policija BND, koja je otkrila svoje interese na Jadranu, iako su se drugi saveznici Njemačke, posebno Britanci, Amerikanci i Francuzi, protivili tomu. Geostrateški pomak Njemačke na Jadran značio je konačno rušenje Versailleskog sporazuma, koji je Nijemce osamdeset godina držao daleko od Mediterana. Krajačić je godinama koordinirao svoju djelatnost s njemačkom tajnom službom, tvrdi Eenboom. Da se dogodio opasan i trajan raskol u jugoslavenskom političkom vrhu, Nijemci su zaključili već 1962. godine na osnovi britanskih otkrića. Antun Duhaček djelovanje njemačke tajne službe dijeli na tri faze. Na početku je samo pasivno pro­matrala događaje, poslije 1971. aktivno poduprla hrvatski separatistički pokret, a nakon Titove smrti veoma aktivno razbijala Jugoslaviju.

Godina 1962. očito je bila prijelomna za sudbinu Jugoslavije. Najprije se na Titovoj meti našao Edvard Kardelj, kojeg je bio spreman čak i likvi­dirati. Tito je bio osvjedočeni Jugoslaven. Što ga je natjeralo da okrene ploču i odluči u dugotrajnoj tajnoj operaciji s Krajačićem ne odstraniti samo Rankovića već i ukloniti sve one koji bi mogli poduprijeti jačanje centralnih vlasti u Beogradu?

Koča Popović kaže da je od ključna značenja za tu odluku bila Titova spoznaja da u Rankovića više ne može imati povjerenja. Tito je imao snažnu potporu u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni, gdje je u ratu postojao snažan partizanski pokret, a prije rata i učinkovita komunistička partija. U Srbiji nije bilo ni jednoga, ni drugoga.

Tek slom njemačke vojske kod Beograda u jesen 1944., za koji su prije svih zaslužni Sovjeti (partizanske postrojbe u beogradskoj operaciji bile su skroman ukras), omogućio je Titovoj vojsci masovnu mobilizaciju Srba u partizansku vojsku.

Mihailović, Ljotić i Nedić Srbiju su cijeli rat čvrsto držali u svojim rukama. Nešto partizana bilo je samo na desnoj obali Drine, koji su imali oslonac u partizanskom pokretu u Bosni. O tome se u Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata nije nikada govorilo, ali Tito je to dobro znao.

U istočnome dijelu zemlje nikada nije imao poseban oslonac, a deseci tisuća srpskih obitelji nisu mu nikada oprostili što je na srijemsku frontu poslao desetke tisuća njihovih mladića, koji su ondje masovno izginuli. Titu je bilo jasno da se na Srbiju ne može osloniti koliko na zapadni dio države. Ali, zapadni dio tražio je i odgovarajuće koncesije. Centralizirana država sa snažnim političkim i gospodarskim središtem u Beogradu nije mu bila u interesu. Bila bi i kočnica u razvoju. Svoje razvojne uzore Slovenci i Hrvati tražili su na Zapadu i u tržišnoj ekonomiji.

Koča Popović možda ne tvrdi bez razloga da su gospodarska rješenja koja je postavio Edvard Kardelj, pisana na korist Sloveniji, odnosno razvijenih republika, a na štetu manje razvijenih. Slovenija je u Jugoslaviji u svakom slučaju dugoročno prontirala iako se za tu zajednicu morala i prilično žrtvovati.

Eenboom drži da je Krajačić zapravo bio uvjereni hrvatski nacionalist i separatist, premda je vjerojatnije da je druga Stevu cijeli život prije svega zanimala vlast i ostajanje na vlasti svim sredstvima. Poslije rušenja maspoka 1973. godine stvorio je snažnu mrežu suradnika, a BND je u Hrvatskoj stvorio svoju mrežu s više od sto agenata. Ciljanim zapošljavanjem Krajačić je na krajnje spretan način uvukao svoje ljude u civilnu i vojnu obavještajnu službu, u diplomaciju i različite strukture vlasti.

Njegovi su kadrovi bili Josip Manolić i Josip Boljkovac, prvi ministar unutrašnjih poslova u Tuđmanovoj vladi. Manolić je vratio Sovjetima 1983. godine svoju radijsku stanicu kojom je desetljećima bio povezan sa sovjetskim tajnim službama. Manolić i Boljkovac naslijedili su Krajačićevu mrežu i njegov projekt osamostaljenja Hrvatske s BND-om. Eenboom spominje i druga imena, od kojih su neka aktualna i danas. Prije svega Tuđmana, koji je po njegovim riječima, od ideologa hrvatske samostojnosti Brune Bušića ukrao rješenja i poslije ih prodavao kao svoja. Tu je još Stipe Mesić, Josip Perković, ali i osobe iz opozicije, primjerice, Dražen Budiša i Zvonimir Čičak.

Sve skupa na prvi pogled nalikuje na znanstvenu fantastiku, na nešto neshvatljivo samo po sebi, ali očito se dogodilo tako kako piše Eenboom. To je novinarima Jutarnjeg lista potvrdio i Josip Boljkovac, koji je s Nijemcima surađivao već od 1965. godine, najprije službeno, a poslije privatno. Boljkovac je isto tako potvrdio da je Krajačić u suradnji s Nijemcima igrao glavnu ulogu. Drug Stevo doista je imao sto lica i sto maski, ali nikada ga nisu uspjeli izbaciti iz sedla, zadržao je svoju moć do kraja svim sredstvima.

Je li bio osvjedočeni hrvatski separatist i nacionalist koji je stvorio politički kovitlac, vjetar koji je pomeo Jugoslaviju, ili je samo spretno vrtio jedra i u njih ulovio sve vjetrove koji su mu mogli koristiti? Dobro se snalazio s Rusima, s Titom, a na kraju i s njemačkom tajnom službom i hrvatskom političkom emigracijom. Očito je znao dobro iskoristiti J ovanku za svoje ciljeve i uz njezinu pomoć potisnuti eventualne političke konkurente. Nije čudno što je Manoliću prije odlaska u mirovinu rekao da pazi kako će se pisati o njegovu obavještajnom radu. Još mu je rekao da je on za svoju Hrvatsku učinio mnogo i da Manolić ne bi trebao škrtariti s pohvalama na njegov račun jer je bio pravi mali bog.

 

Iz knjige "Žene u Titovoj sjeni", str.236-243

Veljača 2011.