Stjepan kralj, vîla i Kotor grad

Dubravko HORVATIĆ

Kada je Stjepan kralj jednom prilikom obilazio svoju kraljevinu, odlučio je da na njezinu krajnjem jugu, u vrleti, podigne čvrsti, stameni grad. Visoko iznad duboka zaljeva taj će grad, mislio je, biti i promatračnica i tvrđava. Odatle će vojnici pratiti kretanje mletačkih, bizantskih i saracenskih brodova i odatle će odolijevati neprijatelju, ako se usudi zakoračiti na naše tlo. l njegovi vojnici počeše razbijati klisure, rušiti hridine, kako bi na liticama podigli grad. Ali, koliko god su se trudili, nailazili su samo na kamen i kamen. Još danas se iznad Kotora, u planinskom stijenju, vidi golema udubina što sliči na špilju. Vele da je upravo na tom mjestu Stjepan kralj nakanio sazidati grad. Ali vrijeme je teklo, godine su prolazile, a nikako srušiti silne stijene, nikako doći do tla na kojem bi se moglo graditi. Stjepan kralj počeo je već očajavati, no nije htio odustati od svoje zamisli. Osamio se i lutao okolicom mjesta gdje je trebalo da nikne grad. l tu, usred stijenja između kojega je rasla samo klekovina, najednom ga je obasjala neka čudna svjetlost.

-    Pa šta da onda radim ? - upitao je Stjepan kralj.

-    Gradi grad na moru, kralju, dolje u zaljevu !
Tvoji će brodovi biti i tvrđave i promatračnice...

-    Ti znaš sve moje naume - rekao je Stjepan kralj, sada već pomalo začuđeno.

-    Kako da ih ne znam ! - uskliknula je vila. - Znamo mi mnogo toga što vi ne slutite da znamo.

-    Toliko vremena uzalud... - promrmljao je Stjepan kralj.

-    Pomoći ću ti da u zaljevu sagradiš grad preko noći - prozborila je vila i iščeznula.

Stjepan kralj se vratio na mjesto gdje je htio podići grad. Zamišljeno je motrio kako se njegovi vojnici naprežu i muče i kako ipak ništa ne postižu. - Poslušat ću vilu - zaključio je u sebi i odmah potom naredio da se obustave svi poslovi. Odjahao je s pratnjom niz kamenitu planinu, a onda je sam sjeo na morsku obalu. Spustila se već noć, i vidjelo se kako plešu svjetla zublji na brdima pored mora: to su se posljednji vojnici spuštali prema zaljevu, noseći alat i vukući graditeljske sprave. A kada su se i oni smjestili u taboru pokraj mora, kada su se svjetla zublji ugasila i kada je sve utihnulo, osim valića što su kotrljali šljunak na žalu, kraj Stjepana kralja opet se stvorila vila.

-    Sada ćemo sagraditi grad, kralju! Ujutro će se tvoji velmože i tvoji vojnici diviti tvojoj moći.

-    Ti to vjerojatno možeš, vilo, ali ja to ne mogu.
Ne mogu u jednoj noći sagraditi grad.

-    Usni, kralju! Spavaj i sanjaj grad... A kad se probudiš, ugledat ćeš ga tamo kod tora.

-    Zašto mi pomažeš, vilo ?

-    Zato jer si uvijek bio plemenit i skroman, kao da i nisi kralj. Ali, ako ne budeš takav i dalje, omrznut će ti grad koji ću ti sagraditi.

Svu je noć Stjepan kralj sanjao kako vila zida grad. A kad je u praskozorje protrljao oči, pomislio je u prvi čas da još uvijek sanja: tamo kod tora, točno kako je rekla vila, dizao se sjajni grad. Uskoro je u vojničkom taboru počela rasti buka. Kralju je bilo jasno da su vojnici spazili grad, da jedni druge dozivaju, upozoravaju na nj, i da mu se dive. Ušetao je dostojanstveno u logor i zatim, praćen svojim velmožama i vojnicima, pošao prema gradu, l dok su se svi čudom čudili, Stjepan kralj je bio naoko ravnodušan. Dovevši ih pred gradske zidine, obratio im se gromkim glasom i saopćio im da mu je bilo dosta duge gradnje u planini. Zato je, reče, ovdje noćas podigao grad. Zatajio je da je grad zapravosazidala vila, a da je on svu noć spavao tvrdim snom. Ali vojska je povjerovala njegovim riječima i klicala mu kao da se vratio iz pobjedničke vojne. Klicala je vojska Stjepanu kralju kao čudotvorcu i zasipala cvijećem i njega i kraljicu...

Čitav se dan pripremalo veliko slavlje. Gonili su janjce i teliće do novog grada kod tora, do Kotora, dovozili pune mreže riba, pune košare voća i kotrljali bačve sa starim vinom. Navečer je počela gozba: vojnici su se gostili u taboru nedaleko grada, a kralj, kraljica i velemože u blistavoj palači usred grada. Redala su se birana jela, a sve se zalijevalo gustim i opojnim crnim vinom. Nizale su se zdravice u čast Stjepana kralja i njegova grada Kotora. A Stjepan kralj je gladio dugu svoju bradu i povlađivao riječima nazdravičara, l opet im ničim nije dao do znanja da je vila sagradila grad, a ne on. Štoviše, u svojoj zdravici, hvastao se Kotorom kao svojim djelom, l upravo dok je govorio kako je nadljudskom snagom svu noć gradio grad, pojavila se vila. Gosti su se presenetili njezinom pojavom, ai Stjepan kralj je zastao usred riječi.

-    Zašto me, kralju, nisi pozvao na gozbu?

-    A gdje da te nađem, vilo?

-    U planini, kralju, u planini!

-    Mislio sam... Nisam znao... - započeo je Stjepan kralj.

- Zaboravio si, kralju, što sam ti rekla: omrznut će ti ovaj grad, ako ne budeš onako plemenit i skroman kao što si uvijek bio. Zatajio si da sam ja sazidala grad. Kitiš se tuđim perjem... Velmože su se zgledali, kraljica je od nelagode pocrvenjela. Sve je to zapazio Stjepan kralj. l umjesto da potvrdi istinitost vilinih riječi, umjesto da je posluša i da opet pokuša biti skroman, kralj se grubo okomio na nju. - Slušaj ti, vještice, nemoj nam kvariti gozbu!  Idi bestraga odakle si i došla! Vila je sijevnula očima -svima se učinilo da su sijevnule munju - i u trenu je iščeznula. Stjepan kralj je zgrabio svoju kupu i istrusio je do dna. Velmože su se poveli za njim i iskapili svoje čaše. Ali u tom su času svi počeli dahtati kao pasčad za najveće žege. To više nije bilo ono isto vino, ono ukusno i blagotvorno piće koje su do sada uživali. Ova im tekućina palila grlo i utrobu, žarila im nepca i jezike, kao da su ispili tekući oganj i žar. Pohrlili su prema bokalima s vodom, počeli nalijevati iz njih u izranjena grla, ali su odmah stali pljuvati tu vodu i povraćati: bila je slanija od morske vode. Sjurili su se u dvorište palače, na zdenac, ali i tamo je voda bila slana. Svuda, po cijelom gradu, iz svih studenaca izvirala je slana voda. Izbezumljeno su kralj i velemože trčali od zdenca do zdenca, izbezumljeno su otvarali nove bačve vina. Uzalud: vino je bilo gorko, voda slana. Svijali su se u grčevima, ludjeli od žeđi. l u vojničkom taboru bilo je isto tako. tada je kralj, posrćući od muke, pošao u goru da od vile izmoli milost.