Tolerancija

Mile STOJIĆ

Ruku na srce - riječ tolerancija, koju nam svaki dan podastiru i teolozi i političari, a najčešće pumpadžije političke magle kao spasonosnu mantru - i nije neki pozitivan termin. Muzičar Goran Bregović izjavio je prije nekoliko godina da je on "kompozitor iz jezika u kome riječ 'tolerantan' ne postoji... zamislite jezik u kome nikad nije trebalo izmisliti riječ 'tolerantan'". Prema Klaiću, pak, riječ potječe od latinskog glagola tolerare, a u našem jeziku ima cijeli spektar značenja: podnositi, trpjeti, dok se riječ tolerantan supstituira pridjevima snošljiv, trpeljiv, obziran.

Pojam tolerancija određuje naš odnos prema sebi preko odnosa prema drugome. Nedavno sam na jednoj sjedeljci bio upozoren da ne pričam glasno, jer "ovo je neboder, a već je kasno, komšije bi nam mogle pozvati policiju". Ljudi koji žive u vlastitim kućama, dakle, ne moraju biti tolerantni i mogu galamiti i bučati do zore. Tolerancija je kompromis, odricanje od nekih svojih navika, kako ne bismo doveli u pitanje integritet i slobodu drugog. "Kad bi se čovjek u braku držao samo svojih principa i ne bi bio popustljiv, imao bi svakog dana barem tri jaka argumenta za razvod", tumačio mi je nedavno moj prijatelj. "Ali ako hoćeš održati bračnu zajednicu, moraš popustiti." Slično je i s državnom.

Za vrijeme rata Nijemci su za jedan dio bosanskih izbjeglica uveli kategoriju duldunga (njem. dulden - trpjeti), što znači da su oni ljude tu trpjeli dok ne prođe rat, da ih ponovno pošalju kući. Ali i taj duldung bio je spas za one koji su istjerani iz svojih domova i koji se tad nisu imali gdje skrasiti. Tolerancija je neka vrsta duldunga - moramo trpjeti i one koje ne volimo, razlikovali se oni ili ne razlikovali od nas. Kad ljudi govore o toleranciji, zanemaruju tu činjenicu, vjerujući da je samo njihova nacija, religija, kultura široka i tolerantna, a pakao su uvijek drugi. Vraški je teško biti tolerantan, jer tolerancija znači odricanje.

Činjenice - da moraš šutjeti u trenutku kad ti se najviše galami i pjeva, da moraš uvažavati običaje manjina iako predstavljaš većinu, da moraš i religiji kojoj ne pripadaš priznati sve ono u šta i sam vjeruješ, da i u poraženome vidiš ljudsko biće ravno tebi pobjedniku - činjenice su opstanka svih multireligijskih društava. Tvrditi da su naši uvijek u pravu znači opravdavati i gnusne zločine koje su oni učinili. "Tolerancija da, ali ako će sve biti po mome!", uzvikuje Milorad Dodik. Ovih dana ugledni pjesnik brani islamske osvajače, pitajući se: šta bi bilo da su umjesto njih Bosnu okupirali kršćani? Odgovor u istom tonu glasio bi vrlo jednostavno - ona bi odavno bila članica Evropske unije.

Zemlja koja se ponosi svojim okupatorima i osvajačima i nije zaslužila bolju sudbinu od ove koju ima. Nesretna je svaka zemlja, rekao je onomad naš poznati filmaš, u kojoj se tolerancija reklamira na billboardima...

No, džaba mu sve to, što bi rekao stari svijet, da nije nastavka. Elem, razrakolio se Bregović o svojim genijalnim jezičnim iluminacijama i revelacijama, pa priča li priča, a novinarke piju li piju tu njegovu intelektualnu bozu:

"...kada sam pokušao reći 'tolerantno' na našem jeziku, vidio sam da ta riječ u nas ne postoji. Zato sam u predgovoru napisao - ja sam kompozitor iz jezika u kome riječ 'tolerantan' ne postoji... Zamislite jezik u kome nikad nije trebalo izmisliti riječ 'tolerantan'... Kod nas je tolerancija nešto što se mora pretrpjeti, i to ako se baš mora." Siromašni kompozitor, nikad nije čuo da tolerancija, kao riječ, znači u dlaku isto ono što u njegovom "našem jeziku" znači podnošenje, trpljenje, trpeljivost, snošljivost, obazrivost, uvidavnost, a da uvijek i svugdje i znači upravo nešto što se mora pretrpjeti. Te da je kao socijalno-etički i teorijski koncept takoreći jučerašnja pojava, a i to u povojima, o čemu cjelokupna povijest Zapada, stara i najnovija, itekako krvavo zorno svjedoči...

Vrelo: "Mali rječnik nostalgije", str.298-230

Tolerancija

Ožujak 2012.