Fra Mirko Šestić

8. svibnja u župskom stanu u Gornjoj Dubici umro je fra Mirko Šestić od kapi za srčanog napada, koji je trajao nekoliko minuta. Zadnje su mu riječi bile: Sveti Anto, smiluj se! Pokopan je drugi dan iza toga u samostanskom groblju na Plehanu. Kod pogreba su prisutni bili pored mjesne škole i naroda i okolišni svećenici, te izaslanik starješinstva tajnik provincije dr. fra E. Krajinović. Derventski kateheta vlč. g. Peško u govoru na groblju istakao je, da je pokojnik po svojim sposobmostima bio iznad prosječnih ljudi i da će među svećenstvom i narodom, komu je župnik bio, ostati u uspomeni, jer je bio dobar i ljubazan čovjek

Šestić se je rodio 26. srpnja 1826. u Dažnici, selu plehanske župe. U Pečuhu i Gracu studirao je filozofiju i teologiju. U mladim godinama jedno vrijeme bio je nastavnikom na redovničkim franjevačkim školama u Bosni, a zatim župnikom na raznim mjestima derventskog sreza. Pored toga, pokojnik je bio tajnik provincije, dvaput gvardijan na Plehanu, a prošle godine izabran je za za definitora, člana starješinstva bosanskih franjevaca. Fra Mirko Šestić je bio vanredno umno nadaren i inteligentan čovjek. kroz cijeli život nije napuštao knjigu, a zanimao se posebno poviješću. Poznavao se sa istaknutim franjevcima od osamdesetih godina, o kojima je često pričao. Po svom zanimanju za prošlost uopće, sabrao je mnogo historijskih dokumenata, posebno za povijest bosanskih franjevaca. Njegovim Zapamćenjima od fra Grge Martićai arhivalnom zbirkom, makar da ništa nije izdao, poslužio se je dr. fra Julijan Jelenić.

Na brežuljku koji se diže iznad kraja, gdje je nekoć služio i gdje će dugo u uspomeni ostati, pod zemljom leži u vječnom snu ovaj rijetki čovjek. Laka mu zemlja.

Usp. Franjevački Vijesnik, GodXXXVI, br. 6., lipanj 1929., str.200.

………………………………………………………………..

Roditelji fra Mirka, Josip Šestić i Ana rođ. Majić, imali su još djece. Na krštenju su mu dali ime Ivan. Sakrament sv. Potvrde primio je na Plehanu, 9. listopada 1870. godine po rukama biskupa fra Paškala Vuičića. Obiteljsko prezime Šestića se spominje u plehanskim maticama od sedamdesetih godina 18. stoljeća u selima Modrau, Dažnici i Mišincima.

Fra Mirko je pastoralno bio aktivan do zadnjeg dana svoga života. Naime, toga su ga dana, kao župnika u župi Gornja Dubica, pozvali bolesniku u Zorice. To selo je na samoj obali Save, udaljeno od župne crkve oko 8 km. Vrativši se kući, večerao je i veselo razgovarao s ukućanima. A kad su svi već otišli odmarati se, pošao je i on. Na trijemu ga je spopao srčani napad, pozvao je u pomoć, čeljad je dotrčala, uvela ga u sobu, spustili ga na krevet i on je učas izdahnuo. Bilo je to 8. svibnja 1929. godine

Fra Mirko se javlja upravi provicije pismom pisanim iz Dervente 19. travnja 1899.

“ Prečatsni Otče

Vaše zadnje pismo, što ga se udostojiste mojoj malenkosti upraviti, podalo mi snage, te sam se obratio na presv. gosp. biskupa banjalučkog, da me primi u svoju diecezu, i on me je primio, obećav mi tamo dati župsku službu. Vaša je prečastnost o tome sigurno obavieštena, ali ja se ipak usuđujem smireno Vas zamoliti, da me tamo stavite. Želio bih, koju malu posve - novu župu - kao primjerice - Prnjavor - Bosansku Dubicu, jer bih tamo uz lakšu službu, mogao štogod i pisati, što mi ove godine, radi uzrujanosti, ne bi moguće. Ja najponiznije molim Vašu preč. da ovu moju skromnu želju imadne dobrotu ostvariti. U nadbiskupiji vrhbosanskoj ne mogu nikako ostati; ako ne dođem u banjalučku, a to je jedini uvjet od mene - koj mi je i Vaša preč. spomenula - morat ću bezodvlačno izvan Bosne mjesta si potražiti.”

..............................

Fra Anto Zrakić - “Zapisi iz prve ruke”

Potočani 2003. godine

Fra Mirko Šestić

listopad 2009